Za mene je Biblija priča o Isusu. U njoj možemo pronaći savjet i pomoć za svaku situaciju u životu.
Ali, načelno za mene je Biblija ljubavno pismo mog Nebeskog Oca i govori i pokazuje mi koliko me On voli.
Čitajući prije dosta godina Bibliju, jednog dana… nisam primila ništa. Kao da čitam Kauflandov letak.
Tada sam donijela odluku i ovako (otprilike) progovorila: Isuse, želim vidjeti Tebe, u svakom stihu, u svakoj riječi, kad god otvorim ovu knjigu želim vidjeti Tebe i upoznati Te bolje, da znam zašto si bio na križu, da upoznam kakva je to ljubav kojom me voliš… gladna sam Te i žedna, želim Te upoznati bolje i dublje…
Znam da je čuo tu molitvu jer kad god otvorim Bibliju, pročitala cijelo poglavlje ili samo jedan stih, uvijek mi povezuje ono što znam i pokazuje mi još. Zahvaljujem Bogu na svom pastoru jer on je jedan od onih koji me motivira da tako čitam Bibliju.
Čitajući prošlog tjedna o Abšalomu, o njegovoj kosi, nametnula mi se jedna slika koju je Bog tako stavio na moje srce da je moram podijeliti.
Ja volim svoju kosu. Još kad sam bila tinejđerica, mislila sam da jedino što je lijepo na meni je kosa. Nije moja kosa ništa posebno. Bila je gusta, poput žice oštra. Ako sam je htjela uviti, morala sam napraviti trajnu ondulaciju. Ali, ja sam je voljela i mislila sam da je to najljepše na meni. Onako za sebe i u sebi. Sada sam malo starija i vjernica sam i imam drugačiji pogled i stav.
Ali, uvijek mi je zanimljivo kada se kosa negdje spominje. Kao da mi sve unutarnje antene iskoče.
Priču o Abšalomu sam znala. Nije mi se sviđala. Imamo šestoro djece i da se djeca tako okrenu jedno protiv drugoga, pa i protiv roditelja… to nije lako za čitati.
Ali, dok sam ovaj put čitala priču o Abšalomu, ovaj put sam u toj poznatoj priči vidjela nešto što znam, ali na novi način.
Zato nam Pismo kaže neka nam ne dosadi činiti dobro, neka nam ne dosadi čitati uvijek iste priče, poznate stvari jer ako smo pažljivi čitači, ako smo gladni i žedni, Bog će nam uvijek nešto novo pokazati u onome što nam je već poznato. Kao da postajemo biblijski forenzičari, rekao bi naš pastor.
Otkada sam vjernica i čitam Bibliju, Duh Sveti je razvio i posebnu ljubav prema Izraelu i židovskom narodu. Često sam slušala one koje svjedoče Židovima, kako oni ne vole kad im se spominje križ. To ne znači da im ne treba spominjati križ, već umjesto riječi “križ” govoriti o drvu. U Galaćanima 3,13 piše: “…proklet je svatko ko visi na drvetu.”
Isus je visio na križu, na drvetu.
Tako dolazimo do priče o Abšalomu.
Abšalom je imao predivnu kosu, činila ga je posebno lijepim, zanimljivim, privlačnim. I on je toga bio svjestan.
Ono čega Abšalom nije bio svjestan to je bio njegov ponos. Taj ponos ga je odveo u grijeh i zaveo ga je. Zaveo ga je do oholosti. Mislio je da bi bio bolji kralj od svoga oca. I odveo ga je u borbu za prijestolje.
U toj borbi, njegova kosa ga je došla glave.
Njegova predivna, duga kosa zaplela se u grane stabla. Zaplela se u grane drva i on je ostao visiti između neba i zemlje. I bio je ubijen.
U Lukinom evanđelju 7, 36-50 nalazi se priča o grješnici, gradskoj grješnici, prostitutki.
I ona je imala predivnu, dugu kosu. Vjerovatno su je svi poznavali i po njoj, jer joj je bila ukras.
Ali, presvjedočena o svom grijehu, hrabro je zakoračila u kuću farizeja. Nije bila pozvana na ručak. Trebala joj je sva hrabrost koju je mogla pronaći u sebi da uđe u kuću farizeja. Nije došla praznih ruku. Došla je sa alabasternom posudom i stala Isusu iza leđa, jer je mislila da nije dostojna stati pred Njega i počela mu prati svojim suzama noge, svojom kosom brisati ih i tom skupocjnom pomašću ih mazati.
Na zgražanje svih prisutnih, Isusov odgovor je bio: kome je puno oprošteno puno ljubi, kome je malo oprošteno malo ljubi.
Koliko ja ljubim Isusa?
To ne ovisi o veličini moga grijeha.
Ja ljubim Isusa onoliko koliko znam da mi je oprostio.
Znam li i jesam li svjesna koliko mi je oprostio?
Jesam li makla svoj pogled sa sebe i svojih okolnosti i stavila ga na Isusa?
Jesam li spremna pokazati svima, pokazati cijelom svijetu koliko ga volim?
To ne znači samo govoriti svima o Isusu.
To znači prvo voljeti Njega. Prvo Njemu pokazati koliko ga volim.
To znači, prvo slušati Njegov glas i učiniti sve što mi kaže.
To je ono što je David radio. David je slušao kada je bio ukoren, kada mu je pokazan njegov grijeh. David se znao poniziti pred Bogom. David je znao platiti cijenu za grijehe koje je učinio.
To nije Božja kazna.
Sve što sijemo moramo i požnjeti.
Kada sijemo u poniznost, žanjemo blagoslove.
Kada sijemo u ponos, žanjemo oholost i smrt.
Kada slušamo glas našeg Pastira i vršimo što nam On kaže, kada nam je to najvažnije, onda u životu žanjemo blagoslove.
Ne zaboravimo.
Postoji križ, postoji drvo i svako za sebe mora odrediti što će napraviti s njime u svom životu, u svakoj životnoj situaciji.
Nije dovoljno samo doći i jednom u životu priznati da je Isus Bog.
Svaki dan, u svakoj životnoj situaciji, u svakom odnosu koji imamo, donosimo odluku, stojimo pred drvetom i biramo: zaplesti svoju kosu u njegove grane ili pasti pred Isusa i zavapiti: spasi me, vodi me, volim Te…
Našoj tjelesnosti nije lako.
Ali, naš duh se raduje.
Svatko opran u krvi sa križa, svatko je novo stvorenje.
U 1. Korinćanima 6,17 piše: “Tko je združen sa Gospodinom jedan je duh.”
U 1. Ivanovoj 4,4 piše: “Vi ste dječice od Boga i pobijedili ste ih: jer je veći onaj koji je u vama negoli onaj koji je u svijetu.”
Jači je Krist u meni i tebi od svega što prolazimo, od svega oko nas.
Da, jači je On i od moje i tvoje tjelesnosti.
Jer je duh u meni i tebi opran Isusovom krvlju.
Zato, nemojmo gledati okolnosti, nemojmo gledati kakvi su drugi, već pogledajmo u sebe! Otvorimo svaka svoju Bibliju i upoznajmo tog predivnog Boga koji je odlučio oprostiti nam svaki grijeh i nastaniti se u nama.
Samo je jedan koji to može. Onaj koji je bio i koji je došao i umro i onda uskrsnuo!!! Hallelujah!!! On je živi Bog! On je Bog živih!
Njegovo je ime Isus Krist.
I zato čitam Bibliju svaki dan jer je to prilika da upoznam Njega i koliko mi je puno oprostio i mogu čuti Njegov glas i činiti ono što mi kaže i pokazati mu koliko ga volim.
A ti?
