Jesi li znala da postoji bitna razlika između radosti i sreće?
Vjerujem da je vitalno, ne samo dobro i ne samo važno, nego vitalno za svakoga kršćanina da razumije razliku između radosti i sreće i shvati da Božji konačni cilj za nas nije da budemo sretne.
Zapovijeđeno nam je da budemo radosne, a ne sretne.
Mnogi kršćani danas upali su u laž da Bog želi da budu sretni i kada nisu sretni, da će On učiniti što god je potrebno – čak izokrenuti svoju vlastitu Riječ – samo da bi oni bili sretni.
Iako ne vidimo ovaj koncept nigdje u Pismu.
Da, Pavao kaže da je kraljevstvo Božje pravednosr, mir i radost u Duhu Svetom. Ali radost i sreća nisu sinonimi.
Vidiš, sreća je uvjetovana.
Kada dobijemo povišicu na poslu, kada naše dijete dođe kući s odličnom ocjenom iz testa iz matematike, kada nam muž kaže da izgledamo prelijepo ili kada se prijatelj pojavi s poklonom iako nema povoda … ove stvari nas čine sretnima.
Ali sve što je potrebno da se taj balon sreće ispuše je nešto poput prometnog krkljanca u vrijeme kada kasnimo na sastanak.
Radost, s druge strane, ne ovisi o okolnostima.
Sreća je balon, radost je stablo dubokoga korijena koje zahtijeva održavanje da bi raslo; ali kada je čvrsto i duboko ukorijenjeno, ne može se lako potresti okolnostima. Ostaje postojano usred oluja.
6 načina kako rastemo u radosti u našim životima
U Filipljanima 2 Pavao daje šest zapovijedi crkvi koja će joj pomoći da raste u radosti. Kažem zapovijedi, jer ovih šest stvari koje navodi nisu opcionalne, nego vitalne za čvrst i postojan duhovni rast.
Bez njih ćemo posustati u našem kršćanskom hodu i postati hladne i rezervirane.
1. Budi ujedinjena sa svojom lokalnom crkvom
Ako imate ohrabrenje u zajedništvu s Kristom, ako imate utjehu u njegovoj ljubavi, ako imate zajedništvo s Duhom, nježnost i suosjećajnost, učinite da moja radost bude potpuna — imajte istu misao i budite ujedinjeni u ljubavi jedni prema drugima, međusobno se slažite i stremite istome cilju.
Uvijek se sjećam riječi koje mi otac upućuje kada čitam Riječ, a to je pitanje “Što ta riječ govori upravo tebi?”
Gledamo unazad na kraj prvoga poglavlja gdje čitamo da naše ponašanje mora biti dostojno evanđelja, da je crkva ujedinjena i radi za zajednički cilj – evanđelje, ne biti u strahu od neprijatelja, nego htjeti trpjeti za Krista.
A sada dolazimo do “… ako ima imateohrabrenje u zajedništvu s Kristom, ako imate utjehu u njegovoj ljubavi, ako imate zajedništvo s Duhom, ako imate nježnost i suosjećajnost” … što?
Ispuni me radošću kroz jedinstvo.
Znači li to da svatko u našoj crkvi misli isto, čini isto, glasa jednako i živi jednako?
To je nemoguće.
Čak ni obitelj u kojoj vlada ljubav i koja savršeno funkcionira nema ovo. Djeca rastu, sele se, žene i podižu svoju djecu drugačije od načina na koji su oni odgajani. Braća i sestre imaju različita razmišljanja i obiteljsku kulturu.
To je normalno.
Pavao ne kaže, “Vi svi trebate misliti i činiti isto.” On kaže, “Imajte zajednički cilj doseći što više izgubljenih duša evanđeljem, koliko god možete.”
Kada se pridružimo lokalnoj crkvi i uključimo u njenu viziju širenja evanđelja, predamo se toj viziji i svrsi, duboka, od Boga vođena potreba je nastala u nama.
Potreba za plemenom, za zajedništvom s drugima u tijesnoj povezanosti prema zajedničkom cilju.
2. Živi s autentičnom poniznošću
Ne činite ništa iz sebičnosti ni iz ponosa. Nego, u poniznosti, smatrajte jedan drugoga boljim od sebe.
Vrlo mi je zanimljivo da se grčka riječ za sebičnost može prevesti kao smatrati sebe boljim od drugoga.
Kada gledamo izraz smatrati sebe boljim u njegovom golom značenju, to znači držati do sebe. Uzdizati sebe. Tomu je direktno suprotstavljen ovaj stih koji kaže da trebamo smatrati druge boljima od sebe.
Ne držati do sebe, nego držati do drugih!
Jakov je rekao ovo, “Odakle sukobi i svađe među vama? Oni dolaze iznutra, iz vaših sebičnih želja koje ratuju u vašim tijelima. Vi želite, ali ne dobivate, pa zato ubijate i zavidite. Ne dobivate ono što želite pa se svađate i ratujete. Ne dobivate jer ne molite. A kad molite, ne dobivate jer molite iz krivih razloga: da to potrošite na svoje užitke.”
Jakov 4:1-3
Međutim, moramo biti oprezne da ne odemo u drugu krajnost (koja je, kada se bolje promisli, jednaka ponosu), a to je da ne zamijenimo “poniznost uma” s mišljenjem o sebi kao nevrijednima.
Poniznost uma ne znači misliti o sebi loše, nego ne biti preokupiran sobom.
Nesigurnost je prerušeni ponos.
Kada druge smatramo boljima od nas, slobodne smo od pritiska stalnog održavanja našeg vlastitog osjećaja važnosti.
Slobodne smo voljeti i iskazivati milost drugima gdje je to potrebno, pomagati im izgrađivati se, opremiti ih da budu ono za što ih je Bog stvorio.
Ništa ne povećava radost više od ovoga!
3. Investiraj u one oko sebe
Neka nitko ne gleda samo vlastitu korist nego i korist drugih.
Riječ “korist” može se prevesti kao “ne gledaj samo na sebe, nego na druge”.
Ali još jednom, trebamo ispitati svoje motive kada “gledamo na druge”, da ne budemo samo znak vrline, nego da budemo istinski zainteresirane pomoći drugima u potrebi.
Trebamo se uvijek pitati, “Mogu li anonimno pomoći u ovoj potrebi s radošću?”
Tako često vidimo ljude koji pomažu drugima u potrebi dok se istovremeno naslikavaju i poziraju na društvenim mrežama.
Mrzim ovo reći, ali to nije biblijski. Isus je ovo nazivao farizejskim i zapovijedio da naša ljevica ne zna što čini naša desnica.
Dajite bez skretanja pozornosti na sebe. Pomažite kako biste bile blagoslovljene. To daje najveću radost!
4. Znaj tko si ti u Kristu
Razmišljajte i živite onako kako je razmišljao i živio Isus Krist. Krist je po svojoj prirodi bio Bog. Bio je jednak Bogu. No nije smatrao da tu jednakost s Bogom mora zadržati, nego se odrekao svega. Uzeo je narav sluge i postao sličan ljudima. Postao je čovjek. Ponizio se i ostao poslušan sve do smrti, i to smrti na križu.
Dugo vremena nisam razumjela što je ovaj stih govorio.
Naravno, Isus nije pogriješio izjednačujući sebe s Bogom. On jeste Bog. Ali što to ima sa mnom i kako ja mogu imati isti um?
Ja nisam Bog.
Svakako, On se ponizio i uzeo tijelo čovjeka i prihvatio smrtnu osudu kao zločinac, a mi trebamo željeti živjeti tako ponizno kao što je On živio.
Uvijek razumijem drugi dio, ali tek sam nedavno shvatila prvi dio.
Ne možemo živjeti ponizno poput Isusa sve dok ne znamo tko smo. Ako pokušavamo živjeti u poniznosti bez razumijevanja tko smo mi u Kristu, činit ćemo krivo!
Isus je znao tko je i umiranje na način na koji je On umro nije bilo prijetnja Njegovom samopoštovanju jer Njegovo samopoštovanje nije počivalo na zemaljskim stvarima. On je znao tko je i nije se grčevito držao istine da je jednak Bogu.
Znaš li tko si?
Cijela Poslanica Efežanima nas poučava tko smo u Kristu. I kada to shvatimo, možemo živjeti u autentičnoj poniznosti jer je naše samopoštovanje sigurno u Kristu.
Ono se ne treba bojati ljudi koji se rugaju našoj vjeri i vrijednostima. Ono se ne slama zbog odbijanja.
Postoji stvarna sloboda i radost kada znamo tko smo u Kristu.
5. Napreduj u svom vlastitom spasenju
Dragi moji prijatelji, uvijek ste me slušali dok sam bio s vama. Zato sada, kad nisam s vama, budite još poslušniji i s ozbiljnošću i strahopoštovanjem prema Bogu ustrajte živjeti tako da napredujete u svojem spasenju. Bog u vama stvara želju da činite ono što je njemu po volji i daje vam snagu za to.
Želim početi s onim što Pavao nije rekao, a to je da nastojimo oko svoga spasenja.
Kada bismo mogle nekako zaraditi ili postići svoje spasenje, to bi kao prvo Isusovo djelo na križu učinilo potpuno besmislenim, ali bi i cijelo Pismo učinilo besmislenim.
Pavao ovdje kaže dvije stvari:
- Bog u tebe stavlja želju činiti Njegovu volju
- stoga idi i čini Njegovu volju s poštovanjem i sviješću o Njemu i sa strašću za Njegovu slavu
Napreduješ na izvoru svoga vlastitoga spasenja s obilnom milošću koju ti je Bog dao. Stoga ne zanemaruj tu milost niti zanemaruj činiti Njegovu volju.
Kada si usklađena s Bogom i Njegovom voljom za tvoj život, te hodaš u Njegovom zadovoljstvu, nema veće radosti!
6. Ne prigovaraj i ne raspravljaj
Činite sve bez prigovora i raspravljanja, da budete nedužni i čisti — Božja besprijekorna djeca usred zlih, izopačenih ljudi. Vi sjajite među njima poput zvijezda u svemiru.
Ovo me podsjeća na maleni znak koji mi je majka napravila godinama ranije: 5 ključeva zadovoljstva. Broj 1 je “Nikada si nemoj dopustiti da prigovaraš oko ičega – čak ni oko vremena.”
Priznajem, još uvijek griješim oko ovoga … cijelo vrijeme.
Pogotovo kada je vani 32℃ i vlažnost 40%.
Ali ovo je uistinu zapovijed u Pismu. “Nikada si ne dopusti prigovarati oko ičega.” Primijeti ovaj dio rečenice “Nikada si ne dopusti …”
Pavao kaže doslovce istu stvar, samo bez negacije. “Činite sve bez prigovora.”
Obje izjave nam govore da je prigovaranje stvar izbora. I možemo izabrati prigovarati ili ne prigovarati. Možemo prigovarati ili izokrenuti situaciju i pronaći Božji blagoslov u svemu.
Kasnije u ovoj knjizi čitamo da trebamo zahvaljivati u svim stvarima.
Primijeti da kaže u svim stvarima, ne za sve stvari. U svakoj situaciji možemo uvijek naći razlog da zahvalimo Bogu i okrenemo negativnu situaciju u službu zahvaljivanja!
Primijeti što kaže o ovome: kada izabiremo ne prigovarati oko ičega, naše svjetlo sjaji jače u ovaj mračni svijet i mi “postajemo nedužna i čista djeca Božja.”
Antiteza je istinita: naše prigovaranje zatamnjuje naša svjetla i svijet pronalazi grešku u nama, a time nanosimo štetu svome svjedočenju.
Ako želimo da naše svjetlo žarko sja, ako želimo da svijet istinski vidi jasnu sliku Boga u našim životima, moramo izabrati nikada si ne dopustiti prigovaranje oko ičega.
Čak ni oko vremena.
