Tijekom posljednjih nekoliko godina prolazim kroz fazu ogromne slomljenosti.
Nakon prvog udarca moj odgovor je bio ljutnja. Postala sam ogorčena i počela osuđivati. Ponos mi je zamutio vid i sama sam sebi postala svetija, pravednija i prihvatljivija Bogu.
To je ono što samopravednost čini. Iskrivljuje vaš vid sve dok u svojim vlastitim očima ne postanete jedini koji ste ispravni.
Onda me u 2012. Bog poveo na putovanje kroz 1. Korinćanima 13, pokazujući mi kako ovaj odlomak govori crkvi, o tome kakav treba biti naš odnos s Kristovim tijelom.
Odjednom mi je istinska milost Isusa Krista postala stvarnija nego ikad prije.
Bila sam usredotočena na Božju svetost i pravednost do te točke da nisam mogla vidjeti Njegovu milost i ljubav!
Odjednom sam vidjela Isusa na potpuno novi način!
Sada je moj odnos s Njim poprimio sasvim novu dimenziju.
No, u radosti mog novog otkrivenja milosti, moje srce je željelo otići u novu krajnost.
Žestoko sam se borila da ne odem u krajnost hiper-milosti, što zapravo uopće nije milost.
To je važno, jer danas u Kristovom tijelu postoji velika sklonost da se određene postupke etiketira kao milost onda kada nisu milost, kao i suprotno tome da se osuda etiketira kao osuda onda kada to nije.
Kao da postoje dva kampa koja se međusobno isključuju i koja dijeli ponor.
No, kao mudri vjernici koji hodaju u strahu Gospodnjem, moramo pronaći ravnotežu u kojoj ćemo hodati u istinskoj milosti koja se ne boji grijeh nazvati pravim imenom, ali svijetu i bratu u grijehu i dalje pruža ruke s puno ljubavi; koja zvukom trube u crkvi šalje poziv na svetost, dok slabom članu tijela pruža milost; koja odbija dopustiti da društvo određuje ono što je pravo ili krivo, a ipak vidi svijet oko sebe istom samilošću koju je imao Isus.
Božji muškarci i Božje žene koji će plakati nad izgubljenima, slomljeni i obuzeti pravom agape ljubavi!
Postoje 3 razloga zašto milost mora biti u ravnoteži
- Bez ravnoteže raste tolerancija grijeha. Kada milost nije u ravnoteži sa Božjom svetošću i pravednošću, raste tolerancija prema grijehu. Tolerancija nije u Božjoj naravi. Nigdje u Božjem karakteru ne vidimo da Bog dopušta grijeh. Nikada.
Ustvari, vidimo upravo suprotno. Biblija nam govori da budemo sveti kao što je On svet. Kaže: „Vi dakle budite savršeni, kao što je savršen Otac vaš koji je na nebesima.“
Uvjet za nebo je savršenost.
I sve bi to za nas bilo obeshrabrujuće, ako ne i nemoguće, kada ne bi bilo milosti.
Milost nam omogućuje da činimo ono što inače ne bismo mogli!
Milost je oprostila naše grijehe, premda je kazna za nas trebala biti smrt. No nije se tu zaustavila, svaki dan nam se u izobilju pruža kako bismo imali snagu da odbacimo grijeh i prigrlimo sveto življenje.
Milost ne kaže: „Ljudski je griješiti. Zato ništa ne brini.“
Ona kaže: „Ljudski je griješiti, ali u tebi prebiva svemogući Bog, tako da se možeš uzdići iznad grijeha i živjeti sveto!“
To je milost!!!
- Bez ravnoteže negira se Kristova žrtva. Kada milost nije u ravnoteži s pravednošću i svetošću, dopušta se neka doza grijeha i vrijeđa se žrtva Isusa Krista.
Ako je Bog spreman odvratiti svoj pogled kada griješimo, zašto je onda odbacio svog Sina na križu?
Nadalje, zašto je Isus uopće umro?
Ako je neki grijeh dozvoljen pod milošću, tko odlučuje koji je grijeh dozvoljen, a koji nije, i na kojim stihovima temeljimo ovu pretpostavku?
I ako je ovo istina, da su neki grijesi dopušteni ili da ih se može pomesti pod tepih milosti, što onda činimo u vezi neba? Jer Biblija uči da je savršenost uvjet.
Milost, istinska milost, nam omogućuje da hodamo u snazi koju nam je Krist dao kada je kao pobjedonosni ratnik sišao u pakao i iz ljigavih Sotoninih kandži istrgnuo ključeve smrti, pakla i groba!
„Ako li Duh Onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, Onaj koji Krista uskrisi od mrtvih oživit će i vaša smrtna tijela po Duhu svojemu koji prebiva u vama.“
To je milost! Bog nam je dodijelio silu da živimo novim životom – uskrslim životom!
- Bez ravnoteže ljudi su zarobljeni grijehom. Kada se milost zloupotrebljava i od Boga se očekuje da neke grijehe progleda kroz prste, to vjernike drži zarobljene u grijehu!
Umjesto da ih se podučava istini da je Isus umro kako bi ih oslobodio od grijeha, mi ih vezujemo lancima obmane!
Milost, istinska milost, slama te okove istinom da nam je dana sila da živimo oslobođeni od grijeha!
To je ono o čemu govori Rimljanima 6–8.
Pavao nam je dao ključ za otključavanje okova grijeha i hodanje u slobodi Isusove sile uskrsnuća!
Da, priznao je svoju vlastitu borbu s grijehom, ali nije ostao na tome! Nije nas ostavio bez nade!
Podsjetio nas je da dok živimo ovdje na zemlji u zemaljskom tijelu koje se protivi nanovorođenom i oslobođenom duhu, sada milošću Božjom imamo moć da odlučimo živjeti u slobodi!!
To je poruka milosti!
Ne površno vjerovanje.
Ne tolerancija prema grijehu.
Već sila i vlast da odbacimo grijeh i živimo u slobodi koju je Isus otkupio na križu!
Milost je toliko mnogo više od nezaslužene naklonosti, toliko više od samog oprosta grijeha. Bez završnog dijela to je kao da pojedete predjelo, a izostavite glavno jelo!
Milost je također sposobnost da stojimo u sili i vlasti koji su nam dani krvlju Isusa Krista nasuprot sile grijeha. A kada pogriješimo, nehotice i nenamjerno, znamo da već imamo zagovornika kod Oca, Isusa Krista. Dakle, ne moramo živjeti pod osudom grijeha, umjesto toga slobodu i potpuni oprost imamo upravo sada.
http://www.rosilindjukic.com/2015/09/3-reasons-why-grace-must-have-balance.html
