Patnja može stići bilo gdje i bilo kad.
Nitko od nas nije potpuno pripremljen za trenutak kad se naš život neočekivano okrene. Kao skakanje u hladnu vodu, nitko te ne može pripremiti za šok koji doživi tvoje tijelo, sve dok sama to ne doživiš.
Jobove patnje su stigle iznenada – potpuno neočekivano – on je bio nespreman. Okolnosti u Jobovom životu bile su mu neobjašnjive.
Je li se to nekad tebi dogodilo?
Možda, tvoj redovni pregled kod liječnika, koji se okrenuo u godine borbe protiv raka.
Ili, možda, telefonski poziv usred noći kad si čula da je netko od tvojih bližnjih umro, i to je okrenulo tvoj život naopako.
Ili, možda nagli prestanak trudnoće ili je to bio jedan od roditelja koji je napustio tvoju obitelj, još dok si bila dijete.
Nezamislivo se događa i patnja ne udara samo jednom – već se oduži i tako je bolna.
To putovanje u patnji nema smisla i to je razlog zašto Job pita, više od 25 puta: “zašto, zašto, zašto”. On ovo pitanje postavlja uvijek iznova. Ali, svaki put kad je Job progovorio – obratio se Bogu na drugačiji način – on je ZNAO da je Bog tu, iako je Bog šutio.
Bog nam ne daje, uvijek, odgovore, ali nam daje …
samog sebe.
Jobova borba je bila manje zbog Božje prisutnosti, a više zbog Božje šutnje.
Bog zna, bolje od nas, što nam treba. Mi mislimo da su to odgovori, ali jesi li nekad stavila svoj problem pred muža ili prijateljicu i oni su ti dali odgovore i rješenja, a sve što si trebala bio je dugotrajni zagrljaj i njihova prisutnost i njihovo slušanje. Iako, njihov savjet može biti od pomoći, ponekad jedino što nam treba je to da su tu. Mi trebamo njihovu prisutnost.
Dakle, što da radimo kad Bog šuti?
- Mi idemo u Njegovu prisutnost u molitvi.
- Mi idemo u Njegovu prisutnost kad smo u Njegovoj riječi.
- Mi hodamo Njegovim putevima i ne odvajamo se od Njegovih zapovjedi.
- Mi čuvamo kao blago Njegovu riječ, važnija nam je od sveg ostalog.
Job kaže u Jobu 23:10-12
Ali, On poznaje put kojim hodim, neka me iskuša, kao zlato ću izaći.
Noga mi se Njegovih koraka držala; pazio sam na Njegov put i skretao nisam.
I nisam odstupio od zapovjedi usana Njegovih; pohranio sam riječi usta Njegovih bolje nego hranu što me dopada.
Job je ušao u užarenu peć patnje i siguran je da će nakon ove kušnje izaći poput zlata.
Zlato se ne boji vatre. Vatra ga samo pročišćava.
Warren Wiersbe piše:
“Kad Bog stavlja svoje ljude u peć, On drži oko na satu i svoju ruku na termostatu. On zna koliko dugo i koliko puno.
Neki ljudi uđu u peć patnje i ona ih sprži; drugi uđu i dožive pročišćenje.
U čemu je razlika? Njihov odnos prema Božjoj riječi i volji Božjoj. Ako se hranimo Rječju Božjom i predajemo Njegovoj volji, iskustvo peći, bolno koliko bilo, će nas pročistiti i učiniti boljim. Ako se odupiremo Božjoj volji i propustimo se hraniti Njegovom istinom peć će nas spržiti i učiniti nas ogorčenima.”
Ne dopusti peći kušnje da te sagori i ogorči.
Bolje – predaj samu sebe Božjem planu za svoj život, pouzdaj se u Njegovu vrhovnu vlast i dobrotu i drži se čvrsto Njegovih putova.
Čak u šutnji i u neodgovorenim molitvama – Bog je s nama.
Neka nam Njegova prisutnost bude dovoljna.
Izađi iz svojih kušnji kao zlato! Čisto zlato!
Hodaj s Kraljem,
