Čini se da je riječ „granice“, tijekom posljednjeg desetljeća, postala poštapalica unutar i izvan crkve. Psiholozi, savjetnici, pisci, blogeri i autori podcasta, podučavaju o granicama i tome kako imati zdrave odnose. Puno sam naučila i izrasla kao osoba kao rezultat cijelog ovog učenja. Čak sam predavala i na mentorskom tečaju na temu „Kako se osloboditi zatvora ugađanja drugim ljudima“, a u tečaju govorim o važnosti granica u svom životu i kako sam morala naučiti postaviti granice u svom životu.
Tako da vjerujem da su granice važne. … ali imam neke brige.
Prvo da kažem, granice su biblijske i dobre kada je motivacija ljubav. Biblija je puna granica, kako od Boga prema nama, tako i u našem odnosu s drugima.
Moja briga, i možda nepopularno mišljenje, je da su granice ponekad otišle predaleko unutar crkve i kao rezultat su poremetile jedinstvo koje Bog želi za svoju crkvu. Pridruži mi se u današnjem videu dok pobliže gledamo 2. poglavlje Poslanice Filipljanima i razgovaramo o granicama i tajni istinskog zajedništva unutar crkve.
U Luki 9,23 Isus je rekao:
A govoraše svima: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom.
U srednjoj školi sam zapamtila ovaj stih, Luka 9,23, i dugo vremena je to bio moj stih života. Shvatila sam da slijediti Krista znači da se moram odreći same sebe, staviti tuđe želje i interese iznad svojih, biti sluga, žrtvovati se za druge, patiti i oprostiti kada je oprost potreban.
Tada sam naučila o granicama i počela sam se boriti s Isusovim riječima da se odreknem sebe naspram učenja o granicama da ne budem tuđi otirač. Otvorile su mi se oči na činjenicu da je moja želja da činim dobro drugima, na neki način iskorištena. Prvo, uopće nisam znala je li mi stvarno stalo. Osjećala sam da je na njima ako su htjeli iskoristiti moju ljubaznost, jer nikada nisam doživljavala ljubaznost kao svoju slabost.
Ali onda sam shvatila da ovo nije potpuno zdravo razmišljanje. Vidiš, tanka je linija između slijeđenja Gospodina i nijekanja sebe (što je dobro) i toga da budemo hrabri i da se dokažemo kada je to potrebno (što je također dobro). Jasno je da se moramo zaštititi od zla.
Ali evo moje zabrinutosti i molitve za crkvu… Molim se da pažljivo razlučujemo kada postavljamo svoje granice UNUTAR crkve. Moramo paziti da ne budemo uzrok urušavanja jedinstva – nazivajući to granicama kada su to zapravo naše sebićne želje i ponos koji nam stoji na putu.
Znam da je ovo teška riječ i samo Bog zna motive našeg srca. Ali nikada nemojmo koristiti granice kao izgovor da budemo ogorčeni, zamjeramo ili ograđujemo sestru u Kristu.
Umjesto toga, možemo li se vidjeti u poslušnosti Filipljanima 2,5:
Ta neka u vama bude ona misao koja je i u Kristu Isusu,
koji se, premda u obličju Božjem, nije otimao da bude jednak Bogu,
nego sama sebe obezvrijedi uzevši obličje sluge i postavši ljudima sličan.
I našavši se u obličju poput čovjeka, ponizi sam sebe postavši poslušan do smrti, smrti na križu.
Bog te jako voli!
Nastavi hodati s Kraljem
