Moj desetogodišnji sin uvijek ima nešto u ruci. To je bilo tako i dok je bio beba.
U početku je to bio vlakić Thomas. Nikada nije nikamo išao bez Thomasa, nikada nije spavao bez Thomasa, nikada jeo bez Thomasa.
Kako je rastao, tako se i stvar u njegovoj ruci mijenjala prema omiljenom liku iz crtića ili filmova: bio je to Robin iz filma Batman i Robin, zatim Dusty iz Disney aviona, Owelette iz P.J. Masks, a sada je to mobitel.
Čak i nešto tako jednostavno kao što je slika ili crtež njegove omiljene stvari je dovoljno – samo da je drži u svojoj ruci.
To mu pruža osjećaj radosti i užitka … čak i osjećaj identiteta.
Često bi me pogledao i rekao: “Hej mama, ja sam sakupljač telefona.” ili “Ja sam Dusty.” ili “Pogledaj, ja sam Robin!”
Puno puta tako je i u našem duhovnom životu. Hodamo uokolo držeći nešto što posebno cijenimo:
- našu karijeru
- naš dom
- naše obrazovanje
- naša postignuća
- traumatično iskustvo
- povredu
- razočaranje
- ljutnju
- gubitak
- kroničnu bolest
Iz toga proizlazi naša radost i užitak … čak i naš identitet.
Naprotiv, Filipljanima 3 nam govori da je sve to bezvrijedno za nas, jer Pavao nas potiče da bacimo iza sebe sve što držimo u ruci, napustimo to i posegnemo za nečim što će nam dati istinsku radost.
Prisjetite se kako smo u 2. poglavlju govorile o razlici između radosti i sreće!
Što ako je ono što sada držimo u ruci baš stvar koja nam stoji na putu do istinske radosti koja nikada neće proći?
Pavao počinje upozorenjem filipljanskoj crkvi da se čuva grupe religioznih ljudi nazvanih “Judaisti”.
Ovi su bili židovski kršćani koji su naučavali da trebaš nastaviti ispunjavati zakon da bi bio spašen; posebno se isticalo da trebaš biti obrezan.
Pretpostavljam da su oni potpuno zanemarili činjenicu da je Isus ispunio zakon kroz svoju žrtvu na križu.
Imamo sličnu grupu u crkvi danas koja ide u drugu krajnost. Oni ne traže strogo pridržavanje zakona Staroga Zavjeta koje je Isus ispunio, nego potpuno odbacuju cijeli Stari Zavjet i traže da i mi učinimo isto kako bismo bili kulturalno prihvatljivi.
O tome govorim u članku “Čuvajte se modernih Judaista”.
Ovi Judaisti su bili posebno ponosni na svoje brižno ispunjavanje Zakona. Oni su bili tipični Farizeji. A Pavao nije imao ništa s tim.
On ih naziva “psi”, “oni koji čine zlo”, “oni koji traže obrezanje tijela”.
Baš kao i njihovi prethodnici Farizeji, Judaisti se oslanjaju na vanjske znakove pravednosti dok su iznutra ispunjeni trulim ponosom, ljubomorom, osuđivanjem, legalizmom i samopravednošću.
Što je još gore, oni na svoje sljedbenike stavljaju teške zahtjeve koje je nemoguće ispuniti.
Oni obećavaju osjećaj zadovoljstva nakon što su stavljene kvačice kod svake obveze, a u isto vrijeme ne uviđaju da ne samo da nisu sposobni zadovoljiti sve obveze u svakom trenutku, nego da Bog nije zainteresiran za naše malene kvačice kojima označavamo da smo obvezu ispunili.
Naše brižljivo ispunjene liste obveza ni malo ne impresioniraju Boga.
Evo što Biblija ima za reći o našim listama obveza:
“Svi smo postali prljavi od grijeha. Sva su naša pravedna djela kao prljave, krvave krpe. Svi se sušimo kao list, a naši grijesi nas odnose kao vjetar.”
Izaija64:6
Svi naši pokušaji da ispunimo liste obveza i zadivimo Boga kako mi možemo biti dobre su besplodni.
Biblija na nekoliko mjesta govori da nismo dobre. “Nema nikoga da čini dobro, niti jednoga.” Dobra djela učinjena iz neobnovljenoga srca ne mogu biti dobra.
Kao što Biblija kaže na mnogo mjesta, trulo stablo ne može donijeti zdrave plodove.
Pavao ide dalje u stihovima 18 i 19 trećega poglavlja i kaže: “Jer, kao što sam vam već mnogo puta rekao, a i sada plačući ponavljam, mnogi se ponašaju kao neprijatelji Kristovoga križa. Njihov ih način života osuđuje na uništenje; bog im je njihov želudac i ponose se onim čega bi se trebalo stidjeti. Misle samo na zemaljske stvari.”
Nisu samo ovi takozvani kršćani stavljali teški teret na ljude kako bi prividno izgledali pravednima, Pavao kaže da su oni neprijatelji Kristova križa.
Njihov je kraj uništenje – u grčkom pakao.
Njihov je bog njihov želudac – u grčkom zadovoljstvo ili nihova duša.
Njihova slava je u njihovoj sramoti – u grčkom nepoštenje.
Oni za sebe znaju da ne mogu živjeti po svojim vlastitim standardima, ali nastavljaju se pretvarati jer im to daje ugodu i zadovoljstvo. I k tomu ne znaju da je njihov kraj pakao, jer oni propovijedaju drugo evanđelje koje nije spasenje samo po milosti!
Pavao nastavlja u Filipljanima 3:4 i kaže: “Iako ja sâm imam razloga vjerovati u sebe, ipak u sebe ne vjerujem. Ako netko misli da ima razloga vjerovati u sebe, taj mora znati da ja imam još više razloga vjerovati u sebe.”
I zatim pobrojava sve razloge:
- obrezan 8. dan
- izraelskoga porijekla
- iz Benjaminova plemena
- Hebrej od hebrejskih roditelja
- Farizej po obrazovanju u farizejskoj školi Zakona
- pun žara, progonio je crkvu, pravedan
Pavao se razlikuje jer uopće nije impresioniran sobom. Ne radi se o tome da ima nisko samopoštovanje, nego jednostavno nije zaokupljen sobom i svojim impresivnim postignućima.
Oni za njega predstavljaju alate, ništa više.
Ako treba posegnuti u svoj pojas s alatom da izvadi jedan od njih (kao što je učinio u Djelima apostolskim), on će to učiniti. Inače oni ne služe nijednoj drugoj svrsi.
On o njima kaže u stihu 7:
“Tada je to u mojim očima imalo vrijednost, a sada, radi Krista, smatram to bezvrijednim.” Pavao je uvidio da navezanost na svoja postignuća može postati blokada na njegovu putu.
To može staviti zapreku na ono što Bog može učiniti kroz njega, on ih zato zanemaruje u ime evanđelja.
Nastavlja dalje u stihu 8: “I ne samo to, nego smatram da je sve bezvrijedno u usporedbi s najvećom vrijednošću, spoznajom Isusa, moga Gospodina. Sve sam ostavio radi Krista. Sve što sam smatrao važnim smatram smećem, samo da dobijem Krista” (podebljana riječ je moja)
On ništa u ovom životu ne smatra dragocjenim, jer mu je Krist postao sve; i u nastavku otkrivamo zašto.
“Još to nisam postigao i nisam još postao savršen, ali ustrajno nastojim osvojiti taj cilj jer je Krist osvojio mene.” Filipljanima 3:12
U grčkom jeziku ovaj izraz “ustrajno nastojim” znači trčati brzo, trčati za nečim, trčati utrku da bi došao do cilja.
Jesi li ikada pokušala trčati utrku na 5 ili 10 km, ili maraton imajući na sebi nekoliko slojeva odjeće, tešku zimsku jaknu i teške cipele?
Sva težina stvari koje nosiš na svom tijelu onemogućuje ti da trčiš vrlo brzo ili vrlo daleko.
Prijeći ćeš samo malu udaljenost u svojoj trci i morat ćeš stati, jer će težina koju nosiš vršiti prevelik pritisak na tvoje tijelo i ono neće moći doći do ciljne linije.
A isto je i u životu.
U ovom poglavlju Pavao ostavlja za sobom stvari koje mi smatramo imovinom u životu: dobru reputaciju, dobro obiteljsko zaleđe, visoko obrazovanje i ambiciju.
Postoje i negativne stvari koje jednako tako nastojimo držati, za koje smatramo da našem životu daju smisao, zadovoljstvo i identitet kao što je traumatično iskustvo, bolest, gubitak, ljutnja ili razočaranje.
Bilo što što držimo u ruci spriječit će nas da se čvrsto uhvatimo za Krista od kojega dobivamo istinsku radost, zadovoljstvo i identitet.
“Braćo i sestre, ne smatram da sam osvojio cilj, ali jedno neprestano radim: zaboravljam ono što je iza mene i naprežem se prema onome ispred mene. Trčim prema cilju da osvojim nagradu za koju nas je Bog odozgo pozvao u Isusu Kristu.” Filipljanima 3:13-14
