Najveću zabrinutost za današnje tijelo Kristovo stvara mi činjenica da Božja slika koju smo stvorili uopće ne odgovara onome što Biblija kaže kakav je Bog.
Zato jer želimo biti poput svijeta i ne želimo da svijet upire u nas prst optuživanja za netoleranciju i mržnju, mi dočaravamo boga kojeg zovemo Bogom, činimo ga tolerantnim i ljubaznim.
U stvari, taj lažni bog tolerancije i ljubavi je popustljiv, bog koji se prilagođava i slaže sa svakim evanđeljem tolerancije koje se propovijeda.
Bilo da je tolerancija homoseksualnosti, zastranjivanja, poliamorije (istovremeni intimni odnos s više osoba) ili čak pedofilije.
Ali, to nije Bog iz Biblije.
Šokantno, ali Bog iz Biblije ne tolerira mnogo toga i u našem posljednjem tjednu kroz proučavanje 2. Ljetopisa shvatit ćemo da s Bogom, u stvari, postoji točka gdje više nema povratka.
I za mnoge ovo će okrenuti njihovu teologiju totalno naopako.
Može li se Boga gurnuti predaleko?
Prošli tjedan smo čitali o radosti potpune pobjede, kada kršćanin odluči potpuno iskorijeniti grijeh i idolopoklonstvo u svom životu.
Čitali smo kako je samo u jednoj noći Božji anđeo uništio 185 000 vojnika Asirijanaca dok su spavali i do kraja porazio svjetsku silu užasa (onog doba) koja se usudila napasti Judu.
Jer je kralj Ezekija živio život radikalne poslušnosti Bogu i učinio je ono što nije nijedan drugi kralj u Judi učinio. Potpuno i do kraja je uništio svo idolopoklonstvo u zemlji i Bog ga je dočekao s blagoslovom i potpunom pobjedom.
Ali, bila je jedna stvar koju je kralj Ezekija propustio učiniti.
Propustio je podignuti sina čije srce gori pobožnošću za Bogom.
Manaše, sin kralja Ezekije, postao je kralj Jude nakon smrti svog oca i bio je najopakiji od svih kraljeva koje je Juda imala.
Ovo je šokantno i uznemiravajuće kada pogledamo strast koju je imao kralj Ezekija za Božju slavu i obožavanje samo jednog Boga i samo Njega u Judi.
U jednom trenutku je došlo do sloma jer čim je kralj Ezekija umro, zloća kralja Manašea ispunila je Judu toliko da u 2. Ljetopisa 33,9 piše:
“Manaše je zaveo stanovnike Jude i Jeruzalema da učine više zla od naroda koje je Bog bio uništio pred Izraelcima.”
Zemlja Jude postala je više zla od samih svojih neprijatelja.
Ali, tada je došao na vlast praunuk kralja Ezekije, Jošija. Jošija je bio pobožan kao što je bio i njegov pradjed kralj Ezekija.
U 2. Kraljevima 23 detaljno piše o odvratnostima i zloći koje su napunile zemlju Jude, uključujući kuće sodomije i prostitucije.
Jošija nije samo uništio idolopoklonstvo, već je prvo oskrnavio svaki idolopoklonski oltar i zatim ga uništio.
Vjerujem da je njegovo srce ispunjavala tako žestoka, pravednička mržnja prema svemu pokvarenom i zagađenom u Judi, da nije htio samo iskorijeniti idolopoklonstvo. On je želio prvo oskrnaviti svaku uzvišicu i svaki hram gdje su se štovali idoli.
Njegova poruka je bila glasna i jasna.
Jošija nije samo bio pravedan kralj, on je bio pravedan kralj koji je izgarao čistom vatrom za Božjom slavom i pravednošću.
Nakon čitanja na koje sve načine je oskrnavio i zatim uništio uzvišice, oltare i hramove u cijeloj Judi, netko bi povjerovao da su ponovo uživali u potpunoj pobjedi.
Kao i u doba kralja Ezekije.
Umjesto toga čitamo ove jake stihove u 2 Kraljevima 23:26-27:
‘Međutim, Gospod se nije odvratio od žestine velikoga gnjeva svojega kojom je gnjev svoj raspalio protiv Jude zbog svih izazova kojima ga je Manaše gnjevio. I reče Gospod: »I Judu ću ukloniti ispred lica svojega kao što sam uklonio Izraela; i odbacit ću ovaj grad što sam ga izabrao, Jeruzalem, i Dom za koji rekoh: ‘Tamo će biti ime moje.’’
I zaista, prije samog kraja knjige 2. Ljetopisa, cijela zemlja Jude je poražena i narod je odveden u Babilon, u zarobljeništvo.
Jošijin pohod protiv idolopoklonstva i zla u zemlji dogodio se malo prekasno.
Mnogi će zbog svega toga pitati mnoga pitanja o Božjoj milosti i opraštanju. Zar Bog ne oprašta uvijek naše grijehe, svaki put?
Odgovor na ovo pitanje možemo naći u poslanici Hebrejima 10,26-29:
Jer ako svojevoljno griješimo pošto smo primili spoznaju istine, više nam ne preostaje žrtva za grijehe, nego neko strašno iščekivanje suda i bijesni oganj koji će proždrijeti protivnike. Tko prezre Zakon Mojsijev, umire bez milosrđa na riječ dvojice ili trojice svjedoka. Zamislite koliko će goru kaznu zavrijediti onaj koji Sina Božjega pogazi i nečistom smatra krv Saveza kojom je bio posvećen i ogriješi se o Duha milosti. ‘’
Vidimo, kralj Ezekija uveo je čišćenje u Judu i obnovio štovanje Boga i samo Njega, bez ikakve primjese idolopoklonstva.
Ali, to je trajalo samo koliko je on bio kralj.
Trebao je samo jedan kralj – kralj Manaše – da dovede Judu do dubina izopačenosti, koju prije nisu poznavali, do koje se niti njihovi neprijatelji nisu spustili.
I ta je izopačenost trajala dvije generacije.
Čišćenje koje je kralj Jošija donio u Judinu zemlju nije trajala ništa duže od njegove vladavine nad Judom.
Njegov sin Joahaz vladao je samo nekoliko mjeseci prije no što je niz babilonskih kraljeva zavladalo i odvelo ih u izopačenost. Sva upozorenja koja im je Bog poslao bila su odbačena i došli su do točke s koje nije bilo povratka.
Ako je Bog sudio zle zbog njihova grijeha, koliko će više suditi pravedne koji se usuđuju sveto ime Božje gaziti u prašini kao da im ništa ne znači?
Draga sestro, očekujemo da se svijet ponaša izopačeno, ali kada kršćanin živi u grijehu, to je kao pljuska u lice Svemogućeg Boga.
Jednom kada smo svjesne kako je vječna ljubav i milost Božja učinila da sveta Isusova krv prolivena s križa očisti uprljanost grijeha, dana nam je velika odgovornost.
Mi smo dužnici te krvi!
Dužni smo živjeti na način koji poštuje žrtvu koju je Isus učinio za svaku od nas. Promisliti da možemo uživati u tajnom grijehu i prljavim strastima u svom životu i da će Bog samo pogledati na drugu stranu, to nije samo pogrešno.
To je uvredljivo za Božju milost i Isusovu žrtvu!
Poslanica Hebrejima ovako govori o kršćanima koji skrivaju tajni grijeh:
- zgazili su pod svojim nogama Sina Božjega
- smatraju Isusovu prolivenu krv kao ništa posebno
- vrijeđaju duh milosti
I Bog će podnijeti takvo ponašanje određeno vrijeme prije nego bude previše. Draga sestro, ne želimo gurnuti predaleko Božju ruku!
Dok dolazimo do kraja 2. Ljetopisa shvaćamo da jedini način na koji su Izrael i Juda mogli razumjeti svetost i pravednost ljubomornog Boga je da ih neprijatelj zarobi.
Možda će tada, kada su došli do krajnjeg poraza i zarobljeništva, saviti svoje koljeno i pokajati se za svoj grijeh.
Draga sestro, pozivam te. molim te usrdno danas, ako skrivaš tajni grijeh u svom životu; ako postoji područje tvog života koje nisi predala Bogu da budeš potpuno poslušna Njemu i Njegovoj Riječi, molim te učini to danas.
Ne guraj Božju ruku predaleko.
Tajni grijeh je otvoren poziv neprijatelju da te porazi i odvede u zarobljeništvo njegovoj izopačenoj i nemilosrdnoj volji. Ne možemo reći gdje će odvesti onoga koga jednom zarobi neprijatelj njegove duše.
Ali, ako netko odbaci Boga predaleko, On će dozvoliti da se to dogodi, samo zato da bi taj razumio Božju suverenost i svoju bespomoćnost.
Kao što stara izreka kaže:
Grijeh će te odvesti dalje nego što želiš ići,
držat će te duže nego što želiš ostati,
i stajat će te skuplje nego što želiš platiti.
Kako završavamo svoje proučavanje 2. Ljetopisa neka ovo bude ozbiljan podsjetnik koja je cijena tajnog grijeha i važnost življenja svetog života, potpuno posvećenog Bogu u radikalnoj poslušnosti!
