Jedna od najvećih zabluda kršćanstva prošloga stoljeća je vjerovanje da ako služimo Bogu, On nas tada čuva da ne iskusimo muku.
Ima onih čija je vjera doživjela brodolom u trenutku kada su dobili dijagnozu karcinoma ili dijete rođeno s invaliditetom, jer su nekako bili skloni povjerovati da ih služenje Bogu isključuje iz nevolje ili muke.
Tužna je strana da sigurno nikada nisu u cijelosti pročitali Bibliju.
Nigdje u Bibliji ne stoji da smo služeći Bogu stavljene u balon koji nas štiti od nevolja ovoga svijeta. Upravo suprotno, Isus je obećao “u ovome svijetu ćete imati nevolje…” Ivan 16:33.
Radost življenja kršćanskoga života ne dolazi od života u kojemu nema muke, nego je u milosti i snazi da hodaš kroz muku s duhom radosti i pouzdane vjere znajući da je Bog s tobom, da te nevolja neće savladati i da ćeš izaći iz nje kao pobjednica.
Kao što smo otkrile u uvodu, Pavao je bio progonjen jer je širio evanđelje Isusa Krista. Proveo je vrijeme u zatvoru u Filipima, ali ne samo to. Dok je pisao ovo pismo crkvi u Filipima, ponovno je bio u zatvoru.
Ovaj put je bio u rimskom zatvoru gdje je bio pod stražom 24 sata. 24 sata na dan je bio lancima vezan za rimskog stražara u vlažnoj, prljavoj i mračnoj ćeliji. Kad bismo pobrojale sve načine na koje je Pavao služio i trpio za Krista, sve nebrojene sate koje je proveo proučavajući Bibliju, bile bismo uvjerene da je upravo Pavao primjer života punoga nevolja.
Štoviše, svo njegovo služenje i sati provedeni u proučavanju Božje riječi samo su ga jače uvjerili da ne samo da ne bi trebao biti sačuvan od trpljenja, nego da je trpljenje čast.
1. Trpljenje nam daje nove mogućnosti da podijelimo evanđelje
“Braćo i sestre, želim da znate da je ovo što mi se dogodilo zapravo pospješilo napredovanje Radosne vijesti. Očito je da sam u zatvoru zbog vjere u Krista, a to sada znaju i svi stražari, kao i ostali. Uz to, većina braće i sestara u Gospodinu ohrabrena je mojim zatočeništvom i usuđuje se sve više bez straha govoriti poruku o Kristu.”
Filipljanima 1:12-14
Ne mogu zamisliti kako je to biti lancima zavezan za nekoga 24 sata svaki dan. Kada je jeo, kada je spavao, kada je išao na toalet; nikada nije bio sam niti na sekundu. Ali umjesto da dopusti da ga takve okolnosti uznemiravaju, on ih je vidio kao priliku da podijeli evanđelje.
Imao je slušateljstvo koje ga je moralo slušati. Doslovno. Njegovom je slušateljstvu naređeno da bude okovano za njega i nije mu bilo dopušteno otići. Tako je s jednim po jednim stražarom dijelio evanđelje sve dok, kao što Riječ kaže, “cijela carska garda” nije čula za Krista.
Možda su to bili ljudi koji nikada ne bi čuli evanđelje na neki drugi način. Ali zbog Pavlovog trpljenja sjeme evanđelja je bilo posijano u njihova srca.
Ima perioda kada će Bog dopustiti trpljenje u našim životima kako bi otvorio vrata da se evanđelje širi, prilika koju ne bismo na drugi način imale; i kako bi donio evanđelje Isusa Krista do ljudi koji možda ne bi drugačije dobili priliku čuti evanđelje.
Prepoznati ovu priliku koju ne bismo drugačije imale zahtijeva potpuno drugačiji pogled na naše trpljenje; izabrati gledati na situaciju kao na priliku, ne kao na prepreku. A to je izbor. Kada odaberemo odbaciti iskušenje da se prepustimo gorčini i samosažaljenju i prigrliti Božju milost da gledamo naše trpljenje kao priliku da širimo evanđelje među potpuno novim slušateljstvom, pronaći ćemo nove izvore radosti za koje nismo znale da postoje.
2. Bog se veliča kroz naše trpljenje
“ Znam da ću iz ovih nevolja biti izbavljen jer vi molite za mene, a Duh Isusa Krista daje mi snagu. Moja iskrena želja i nada je da se neću ni u kojem slučaju posramiti, nego da ću imati dostatnu hrabrost da sada, kao i uvijek, pokažem Kristovu uzvišenost u svom životu ovdje na Zemlji, bez obzira na to hoću li živjeti ili umrijeti. Za mene je živjeti Krist, a umrijeti dobitak.”
Filipljanima 1:19-21
Ima onih koji patnju vide kao djelovanje psihotičnog Boga na svoje sljedbenike radi bolesnog užitka. Ili kao posljedicu nezainteresiranog Boga koji nema rješenje za ono što se događa ljudima ovdje na zemlji.
Ništa od ovoga nije istina; ustvari, to je posljedica velikih izobličenja doživljaja Boga koja su nastala pod utjecajem sotone koji nastoji ogorčiti Božje ljude na samoga Boga i učiniti da se oni okrenu od istine. Sotona zna da će istina dovesti do toga da kraljevstvo nebesko napreduje na zemlji.
Nema ništa ljepše, čudesnije i divnije, nego vidjeti kako dijete Božje hoda kroz patnju krotkoga duha i srca ispunjenog savršenim mirom. Jesi li ikada sjedila uz krevet nekoga komu je dijagnosticiran posljednji stadij karcinoma, čije je tijelo slomljeno jakim bolovima i ti znaš da je samo pitanje trenutka u kojem će ta osoba otići do Isusovog prijestolja; i umjesto bacanja uvreda i optužbi na Boga, ta osoba provodi ove bolne sate u molitvi i meditiranju nad Božjom riječju?
Ja jesam i mogu ti reći da nikada nisam jače osjetila blizinu neba i Božju prisutnost kao u toj sobi držeći slabu ruku, osjećajući kapanje tjelesne tekućine iz rana od ležanja na moje krilo i moje vlastite suze koje se cijede niz moje obraze. Shvaćala sam da sam na svetom tlu. Svjedočila sam najsvetijem trenutku.
Sjećam se kako sam stajala uz krevet čovjeka s terminalnim karcinomom pluća. Nije bilo šanse da preživi i njegova je majka stajala plačući, držala je njegovu ruku dok ju je on – osoba koja umire – tiješio s najvećom radošću na svom licu govoreći, “Mama, ne plači za mnom. Ja se ne bojim!” I uistinu se nije bojao.
Cesta koja je stajala pred njim je bila užasna. Bol koju će iskusiti, koju ne može ublažiti nijedna količina morfija, bila je nezamisliva. U svojim posljednjim trenutcima, svaki udah koji je učinio držao ga je u delirijumu između nepodnošljive boli i beskorisnih lijekova koje je dobio, a ipak je zazivao Boga sve dok nije napustio ovaj život i otišao u slavu.
Svi koji su dijeliti bolesničku sobu s njim, svo bolničko osoblje, i kao što je Pavao rekao u Filipljanima 1:13 “i svi ostali” su znali da su Mladenovi okovi bili u Kristu. On je patio, ali njegova ga patnja nije zarobila. Krist ga je zarobio i kakvo je slavno zarobljeništvo to bilo! I Isus je istinski bio proslavljen kroz Mladenovu patnju!
3. Mi smo pozvane sudjelovati u Kristovoj patnji
“Jer, vi ste dobili tu čast, ne samo da vjerujete u Krista nego i da trpite za njega.”
Filipljanima 1:29
Prvi dio ovoga stiha zvuči gotovo kao oglas. “Vi ste dobili priliku života u ime Isusa Krista!”
I uistinu jesmo.
Ova prilika života je prilika da patimo za Krista!
A ovo je dio gdje zvuk s ploče šteka!
Čekaj! Premotaj! Što? Kakva je to kvazi – prilika??
Pavao je razumio nešto što je poprilično strano našem zapadnjačkom načinu mišljenja. Mi smo odrastale u najvećem bogatstvu i napretku u ljudskoj povijesti. Medicinski napredak nam je omogućio da živimo duže i zdravije nego ikada prije.
Uživamo religijsku slobodu već stotinama godina, bez ikakvog smislenog proganjanja – na ono što mi nazivamo progonom apostoli bi zakolutali očima. Oni su upoznali progon: biti živ rastrgan na dva dijela, biti katraniziran i zapaljen kao ljudska baklja … i još biti živ. Biti razapet, biti rastrgan od divljih zvijeri za zabavu.
Mi nikada nismo došle ni blizu ovakvih iskustava. A ovo je bila svakodnevica u Pavlovo vrijeme. I on je to nazvao prilikom. Njima je ovo bila zajamčena prilika u ime Isusa Krista.
Ovo se smatralo prilikom jer su razumjeli Isusove riječi. “Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije vas. Da pripadate svijetu, svijet bi vas volio kao svoje. Ali vi ne pripadate svijetu jer sam vas ja izabrao iz njega. To je razlog zašto vas svijet mrzi. Sjetite se što sam vam rekao: ‘Sluga nije veći od gospodara’. Ako su progonili mene, progonit će i vas. Ako su slijedili moje upute, slijedit će i vaše. Sve će vam to činiti zbog mene jer ne poznaju onoga koji me je poslao.”
Ivan 15:18-21
Ako je Isus naš Gospodar, a naš je Gospodar patio, trebamo li mi živjeti iznad našega gospodara?
Naša je patnja poziv na udruživanje s Kristom na ovaj poseban način; bilo da se radi o pravom progonu ili o nekoj drugoj vrsti patnje.
“Da se ne bih previše ponosio izvanrednim objavama koje sam doživio, dan mi je trn u tijelu, Sotonin poslanik, poslan da me muči kako se ne bih uzoholio. Triput sam molio Gospodina da ga makne od mene, ali on mi je rekao: »Moja ti je milost dovoljna, jer moja se snaga najjasnije vidi kad si slab.« Stoga, rado ću se hvaliti svojom slabošću da bi Kristova snaga ostala u meni. Zato se, radi Krista, radujem kad sam slab, kad me vrijeđaju, kad me progone, kad sam u nevoljama. Jer, kad sam slab, onda sam jak!”
2 Korinćanima 12:7-10
Shvaćanje da je naša patnja prilika da se udružimo s Kristom daje našoj patnji veću svrhu i jača naš duh, našu vjeru i našu radost dok hodamo kroz nju; sjećanje na dragocjena Božja obećanja da dok prolazimo kroz vodu i vatru one nas neće nadvladati, Dapače, mi ćemo nadvladati njih!
