Što radiš kada ti se život zavrti izvan kontrole?
Kada ti se sve uzburka u stomaku i tvoje misli jure, kakav je tvoj odgovor?
Neki ljudi prestanu jesti, neki ljudi sakriju svoje emocije i uvale se u Tv programe ili spavaju. Ukopaju se u knjige ili glasnu glazbu.
Ali, zaista, ništa od ovoga ne može umiriti naša srca.
Možemo potisnuti naše emocije na neko vrijeme, ali morat ćemo se suočiti sa situacijama i učiniti nešto po tom pitanju.
Moj bijeg je u čišćenju.
Kada sam zabrinuta, pod pritiskom ili ljuta, tada je moja kuća zaista čista. Sav nemir koji osjećam u sebi izlazi vani u mahnitom čišćenju, organiziranju i popravljanju.
I dok tako zujim po kući čisteći prašinu, metući podove i stavljajući nered na svoje mjesto, moje misli jure kako bi pronašle odgovore i rješenja.
Možeš me zateći kako mrmljam sebi u bradu dok smišljam jedno rješenje za drugim.
Kao da sve ovisi samo o meni.
Vidiš li gdje je problem?
U svojoj samodovoljnosti i ponosu, promašim i ne vidim da izlaz ne ovisi o tome da ja smislim svaki korak rješenja.
Mislim, ja sam super sve dok postoji proces od 5 koraka do rješenja problema.
Dok god imam jasnu sliku do svog odredišta, mogu proći skoro kroz sve. Kada ne vidim jasno idući korak, tada se počinjem uzrujavati, biti nemirna, plašiti…
Strah od nepoznatog.
Strah od toga što se može dogoditi ako zakoračim i prospem se po podu.
Strah od putovanja kada je odredište nejasno.
Pitam se je li se Abraham ponekad ovako osjećao.
Stvar je kada ja nisam u kontroli dok se sve događa, kada ja ne mogu vidjeti cijeli put i odredište, kada ja ne mogu odrediti kuda idem, postajem uznemirena.
Biti van kontrole je zastrašujuće!
Ali, kada mi ne kontroliramo situaciju, Bog je još uvijek u kontroli. I to je dobra vijest, jer kada je Bog u kontroli tada smo u daleko boljim rukama nego kada smo mi u kontroli.
Ne mogu ni nabrojati koliko puta sam zabrljala stvari pokušavajući biti u kontroli.
Dosađivala sam ljudima, zvocala, zapitkivala i nervirala sve oko sebe jer rijetko kada oni oko mene rade stvari na isti način na koji ja želim da budu učinjene.
Biti u kontroli uopće nije zabavno.
To je bila moja borba kada smo započinjali ovo proučavanje. Bilo je mnogo “nepoznanica” i tamnih, nepoznatih putova preda mnom koji su me, da budem iskrena, prestravljivali.
Svaki dan sam bila toliko zavezana, moje misli su jurile pokušavajući pronaći načine i planove u 5-koraka kako bi sve funkcioniralo.
I onda sam se sjetila ove četiri stvari koje moram učiniti kada sam van kontrole.
Volim proučavanje koje ovaj tjedan radimo u “Odmor i otpuštanje” sa Courtney Joseph! Koji savršeni način da završimo ovo biblijsko proučavanje gdje smo poučene kako hodati kroz životne nerede sa pouzdanjem i srca ispunjenog mirom.
1. Budi mirna
Hebrejska riječ u Psalmu 46,10, u stvari, je veoma zanimljiva. Ne znači samo da staneš, prestaneš, opustiš se ili umiriš; ona znači da ostaviš, odustaneš, kloneš i smanjiš.
U početku mi je to bilo čudno.
Onda sam počela promišljati o ovom stihu i kontekst u kojemu je zapisan. Ovo je pjesma ohrabrenja. Iako se možda život oko nas raspada, iako možda osjećamo da se utapamo u žalosti i nevolji, iako oko nas vidimo samo uništavanje i nasilje…
Mi nećemo očajavati!
Bog je u našem središtu.
Gospodin nad vojskama je sa nama!
- Umiri se.
- Prestani brinuti.
- Opusti se.
- Umiri svoje srce.
- Odustani od svojih planova u 5 koraka.
- Priznaj da je tvoja ljudska strategija promašaj.
- Priznaj svoju ljudsku slabost.
2. Predaj Bogu
Znam da ovo zvuči kao šablona. Kao kad kažemo: “Pusti i neka Bog to rješi”. Ali, nije.
Pismo nam kaže da vjerujemo Gospodinu svim svojim srcem i da se ne oslanjamo na naš razum. Na nama je da predamo sve naše načine Njemu i da On poravna naše putove.
Naš plan u 5 koraka i vizija da bolje vidimo odredište, u stvari su iskrivljeni našim ljudskim razmišljanjem.
To je problem, jer život nije samo na tjelesnoj razini. Ovaj život ima i drugu dimenziju koju često zaboravljamo: duhovnu dimenziju. Naše ljudsko znanje može djelovati u svakodnevnici. Može imati smisla: u financijama ili u poslovnim stvarima. Ali, kada se ubaciš u duhovnu stvarnost, naši planovi propadaju.
Kada priđemo životu iz ljudske perspektive, tada vidimo samo iz jedne dimenzije.
Treba nam duhovna vizija da vidimo duhovnu dimenziju koja uključuje neprijateljsku strategiju, duhovnu borbu i demonske napade koji naše velike planove svode na razinu dječjih crtarija po zidu.
Treba nam Svemogući Bog da nas vodi kroz svaku situaciju jer je jedino On svemoćan i može usmjeravati duhovne utvrde i napade koji prijete da nas izbace.
3. Pamtiti i promišljati odlomke iz Pisma
Pismo kaže da naši putovi nisu u slozi sa Božjim putovima i naše misli se ne slažu sa Božjim mislima.
Najčešće, oni su u suprotnosti.
Kada naš bankovni račun dođe na dvoznamenkasti broj, mi ovisimo o tome što imamo. Bog kaže: “Daj i dat će ti se.”
Kada nas ljudi odbacuju jer smo odabrali da svoj život oblikujemo po biblijskim standardima, naš odgovor je da se branimo. Bog kaže: “Raduj se. Raduj se! Ti si blagoslovljena!”
Jedini način na koji možemo premostiti taj procjep između naših putova i misli i Božjih misli i putova je da upamtimo i promišljamo odlomke iz Pisma.
Kada učimo i promišljamo odlomke iz Pisma mi počinjemo preoblikovati naše misli i naše putove tako da se slože sa Bogom i Njegovom Rječju.
Napisala sam nekoliko članaka o učenju odlomaka iz Pisma.
Pisala sam i o biblijskoj meditaciji i planiram o tome pisati više u narednim mjesecima.
4. Vježbaj svoje srce
Ne možeš ove korake učiniti jednom i reći da si dobro.
O, kako bih voljela da se to može tako! Moj život bi bio mnogo lakši kada bih, ako idem kroz problem u životu, samo stala, predala Bogu, naučila i proučila neki stih i više nikada ne bih brinula o tome.
Ali, to nije život.
Kao što svog mališana ne učim da skine pelene tako da ga jednom stavim na toalet i rečem mu što da učini i očekujem da smo završili sa pelenama i nezgodama.
Treba vremena.
Mnogo puta u toku dana trebam ga staviti na toalet, promijeniti mokre i uneređene hlače, oprati posteljinu više puta u toku noći i ponavljati taj proces tjednima (čitaj: mjesecima).
Bilo je puta kada sam rekla mužu: “Naš sin će biti prva odrasla osoba koja će nositi pelene na vlastitom vjenčanju!”
Očajavala sam ponekad da naša djeca nikada neće ostaviti pelene.
Ali, upornošću smo stigli do kraja. Moja djeca su u vrtiću i u 1. razredu i nemam više briga na tom području.
Kao što sam ja trebala biti dosljedna u vježbanju odvikavanja djece od pelena, tako i mi moramo biti dosljedni u vježbanju svoga srca.
Da, bit će perioda kada ćemo predavati svoje nevolje Bogu i iskreno osjetiti mir u našem srcu, samo da bi nakon nekoliko sati uočili da opet radimo isto.
Znači li to da smo pogriješili?
Znači li to da mir koji smo osjetili prije nekoliko sati nije stvaran?
Ne!
To samo znači da naše srce treba više vježbe. Dakle, vrijeme je da se vratimo na prvi korak i počnemo iznova. I to ćemo raditi mnogo puta u toku dana, ponekad danima ili tjednima, čak mjesecima. Ali, sa dosljednošću vidjet ćemo da ovaj postupak postaje dio naše prirode.
