Znaš, to je uistinu blagoslov. Dar.
Podigao je svjetlucave plave oči – još mokre od suza – jedva da susretnu moje oči. Njegovo držanje još uvijek je odražavalo njegovu tugu i nevjericu.
Osjeća se prokletim sa tim svojim mekim srcem. Dječak koji nosi svoje emocije na rukavu. Koji plače više nego bilo koji drugi 10-godišnjak kojeg zna.
Kad je dobar dan, njegovo veliko srce ga motivira da voli mnogo, osjeća mnogo, slavi mnogo bez obzira koliko netko drugi voli, osjeća i slavi. A kad je loš dan? Pa, samo želi da mu nije toliko stalo ili da nije osjećao toliko, jer jednostavno boli. Ponekad čak i paralizira. Onaj koji voli ohrabrivati druge je često najstroži prema samom sebi , jer je duboko povrijeđen gdje nitko ne može vidjeti osim Boga
Oh, drago dijete, znam ovaj osjećaj jako dobro.
I on zaista ne želi biti zahvalan na tome kako ga je Bog napravio. Ili zahvalan za poziciju u kojoj se nalazi, i to baš svaki dan. Kako se uopće usuđujem pretpostavljati.
Uvijek se radujte.
Bez prestanka se molite.
U svemu zahvaljujte.
SVEMU? Sigurno ne, Gospodine.
Oduzmi nam, mi molimo. Izvadi nam trn, Bože.
Iznenađujem ga s izlaskom – samo nas dvoje – jer ponekad je teško biti u sredini. Trčimo i držimo se za ruke, i tresemo se i hihoćemo na naš način, dok trenutačno uspijevamo pobjeći strahovima i neuspjesima. Moja je namjera bila blagosloviti njega, ali umjesto toga – on je meni otvarao vrata, natočio gorivo i počistio moje proliveno piće poput pravog džentlmena.
Nije me mogao izbjeći na svojim rukama i koljenima dok je – potpuno sam od sebe i nesputan gužvom oko nas – čistio moj veličanstven, nespretan, ljepljivi nered. Saginjući se do njega, i dok smo sada oboje bili mokrih koljena, šapnula sam mu na uho…
Znaš, to uistinu je blagoslov. Dar.
Slabost.
Nedovoljnost.
Slomljeno srce.
Nagli, neočekivani zaokret koji se nikako nije uklopio u naš uredno zapakiran plan nakon svega.
Kad se ne osjećamo toliko zahvalni, što ako – u poslušnosti – zahvalimo Mu na onom što znamo da je istina?
Što ako Mu jednostavno zahvalimo na tome što On jest, i za činjenicu da su Njegovi putevi veći od naših puteva?
Što ako Mu zahvalimo na mogućnosti da ovisimo o Njegovoj ustrajnoj snazi umjesto na vlastitoj klimavoj slabosti?
Što ako Mu zahvalimo na pisanju osobne, ljubavne priče o otkupljenju naših života – onakvu koja će Njegovu slavu učiniti da svijetli u mraku?
Što ako Mu zahvalimo na Njegovim blagoslovima koji mogu biti pripisani jedino Njegovoj dobroti kad dolaze na nas u obliku čuda usred suđenja?
Što ako Mu zahvalimo na suosjećajnim srcima i otvorenim vratima za one koje treba ohrabriti sa našim pričama o Božjoj vjernosti u teškim danima?
Što ako Mu zahvalimo na trnu u nama, koji nas neprestano dovodi do križa, podsjećajući nas na našu veliku potrebu za Spasiteljem?
Hvala Ti, Bože, za ovaj dar što te vidim mnogo jasnije.
Nakon što nas je Isus preobratio, biti zahvalan je postalo mnogo više od trenutno “dobrih” osjećaja koji naviru kad nam sve ide po planu. Iskreno, dosljedno srce puno zahvalnosti priznaje kraljevstvo koje ne može biti uzdrmano, i obožava Boga sa predanjem i strahopoštovanjem (Hebrejima 12,28), čak i kad nam nastane zbrka u životu.
Uvijek se radujte!
U svemu zahvaljujte!
Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu. Solunjanima 5,16-18
A riječi koje je Bog znao da trebam čuti, šapućem natrag u svoje srce…
To je uistinu blagoslov, Whitney. Samo takav dar.
Pod Njegovim nogama, Whitney
