Jučerašnji dan – nedjelja – bio je za mene iznimno težak dan.
Još u subotu radovala sam se toj nedjelji jer sam planirala za našu obitelj konačno dan topline i zajedništva. Konačno slobodna nedjelja za mog muža (jer vrlo često nedjeljama radi) i mogućnost da nas četvero provedemo dan nedjeljni »onako kako treba«…
Čak je i sin napisao sve školske zadaće u subotu i rekla sam mu da će nam nedjelja biti samo odmaranje i uživanje – jer u petak smo čitali o tome kako je Bog predvidio sedmi dan da bude dan odmora… kao da to nikada prije nisam tako jasno doživjela…
Bog je rekao da šest dana radimo (ne da malo radimo, malo ljenčarimo nego da zaista obavljamo sav svoj posao), a sedmi dan je dan posvećen Njemu i Bog nam zapovijeda da se odmaramo!
“Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi… ” (Izlazak 20:9-10)
Ali… nije baš išlo sve po mom planu.
Nakon što smo uspjeli, čak bez velikog stresa, doći na vrijeme u crkvu i bili zaista blagoslovljeni zajedništvom s braćom u slavljenju i Riječi, kad smo se vratili kući, nenajavljeno i neočekivano došlo je do preokreta tijeka našeg dana.
Moj muž je odjednom počeo nervozno i užurbano pripremati oko ručka… iako sam ja još sinoć sve isplanirala i napola pripremila. I kad sam rekla da treba još samo »istući meso« da napravim pohane šnicle, on je dao primjedbu kako je to trebalo još sinoć napraviti i kako ćemo sad opet dugo čekati na ručak – bilo je tek oko 11:45 tada! I on nije trebao žuriti na posao! Konačno!
Ah… osjećala sam se da mi krv navire u glavu – od ljutnje, frustriranosti… tuge.
Moja reakcija je bila »zub za zub, oko za oko« – osjećala sam se napadnuto i … napala sam.
“Bude li drugog zla, neka se dâ: život za život, oko za oko, zub za zub, ruka za ruku, noga za nogu, opeklina za opeklinu, rana za ranu, modrica za modricu.” (Izlazak 21:23-25)
Bila sam gruba prema njemu, skoro ga istjerala iz kuhinje i »zahvalila« mu za »prekrasnu« nedjelju…
Nije mi bilo jasno… Što se to sad događa… Zašto???
Jedva sam završila ručak i nakon što sam dečke pozvala za stol, rekla sam da ja nisam gladna i zatvorila se u drugu sobu.
S jedne strane, bila sam zahvalna što su njih trojica neometano razgovarali o svemu i svačemu za ručkom i što moja tuga nije djelovala na djecu…
U drugoj sam sobi ležala, razmišljala, molila i… plakala. Da, samosažaljevala sam se. Nije uopće pohvalno, znam.
U jednom trenutku, moj pogled se zaustavio na našem kalendaru, na kojem je bila meni draga slika, s još dražim stihovima … 1 Korinćanima 13:4-7:
“Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta,
ne nadima se;
5nije nepristojna,
ne traži svoje,
nije razdražljiva,
ne pamti zlo;
6ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini;
7sve pokriva, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi.
8Ljubav nikad ne prestaje.”
I tako… malo po malo, Duh je djelovao! Moja se volja usaglašavala s Njegovom … Želim tako ljubiti!
Trebalo je još neko vrijeme da se uzburkani osjećaji u meni smire i otvore put Božjoj volji u meni.
Nakon sat i pol, konačno sam izašla van i po milosti Božjoj našla muža koji mi podgrijava ručak i želi moliti sa mnom <3
I tako… opet zajedno pred Njim… nestaje ljutnja, tuga, beznađe… Vraća nam Ljubav, Nadu, Mir!
Da, teška je to nedjelja bila, ali ako učim iz teških sutuacija, onda su i one blagoslov.
A želim učiti – učiti da nam je Isus ostavio uzvišeniji zakon, pokazao savršeniji put… Ne, nije došao ukinuti zakon dan u Izlasku 21 nego ga je došao upotpuniti – sve ima svoj početak i kraj u Ljubavi. Ne vraćajmo istom mjerom, »oko za oko , zub za zub«, nego molimo za one koji nas progone, koji nas ne razumiju, koji nas osuđuju, koji nas razočaravaju… bilo da su to neki stranci ili naši najbliži… Molimo i ljubimo… i tada ćemo se opet, prije ili kasnije, naći zajedno u Njemu!
“Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi. Onomu tko bi se htio s tobom parničiti da bi se domogao tvoje donje haljine prepusti i gornju. Ako te tko prisili jednu milju, pođi s njim dvije.” (Matej 5:38-41)
I tako, na kraju nije ni ta nedjelja bila skroz upropaštena… Bog uvijek obnavlja…
Barem smo imali zajedničku popodnevnu kavu i predivno izmirenje – nakon što smo zajedno u slomljenosti i poniznosti došli pred našeg Oca, a On nam je dao opet novu, svježu dozu ljubavi i lekciju vrijednu učenja!
I to ne samo nama… i naši dečki mogli su ponešto naučiti – iz njihove perspektive možda to da se mama i tata ne slažu baš oko svega, ali da je Isus Onaj koji ih uvijek ponovo “složi”! 😉
I tako dok smo mi pili našu posebnu kavu, kavu izmirenja, oni su se smješkali i nešto šuškali u susjednoj sobi, a onda je na moj mobitel stigla foto poruka:
Da, umiranje sebi… ponekad jako bolno, ali Krist je taj koji je u nama jak kada smo mi slabi… i samo tom Njegovom jakošću, možemo umrijeti sebi… a to onda donosi plod… i umnožava se!
Neka je slava Njegovom Imenu!
