Sjećam se kada sam kao dijete stajala uz cestu blizu ciljne linije još jedne u nizu utrka 10K u kojoj su se natjecali moj tata i brat.
Svaki sam put grizla nokte od nervoze.
Odjednom, kao kroz maglu, vidjela bih ih kako se pojavljuju u mnoštvu trkača…
Njihov spori tempo u trenutku bi se pojačao i bivao sve brži i brži kako su se približavali ciljnoj liniji …
i kao u plamenu slave, pretrčali bi ciljnu liniju s rukama u zraku, teško daščući, ali s ogromnim osmijehom na svojim licima.
Znali su da su dovršili trku.
Hodam s Isusom gotovo 43 godine.
Često sam imala priliku vidjeti kako novi vjernici počinju svoj hod s Isusom u plamenu slave.
U crkvi su u svako doba kad su vrata otvorena.
Pomažu u bilo koje vrijeme kada postoji potreba.
Dolaze do oltara na kraju svake službe.
Sve dok jednoga dana ne sagore. I jednako brzo kako su bili ispunjeni vatrom, sagore i ugase se.
To se ne događa uvijek na ovaj način, ali događa se dovoljno često da bi nam poslužilo za učenje važne lekcije.
Kako dovršavaš jednako je važno kao i kako započinješ.
Dok razmatramo knjige Ezre i Nehemije, promatrale smo kako se Božji narod vratio u Jeruzalem izgraditi hram pod vodstvom Ezre.
To nije bilo lako.
Suočili su se sa stalnim protivljenjem, obeshrabrenjem, nevoljama, čak i progonom.
Ali na kraju Ezrine knjige hram je sagrađen i obnovljeno je štovanje.
Ponovo smo vidjele kako je Nehemija tugovao nad stanjem grada Jeruzalema.
Grad je bio izložen i ranjiv bez obrambenih zidina.
I ponovno je narod zasukao svoje rukave i počeo graditi.
To nije bilo lako.
Suočili su se sa stalnim protivljenjem, obeshrabrenjem, nevoljama, čak i progonom.
Ali na kraju Nehemijine knjige zidine su izgrađene i puno se ljudi vratilo u sveti grad – Obećanu zemlju koju im je Bog dao prije mnogo stoljeća!
Ljudi su se počeli seliti u rubna područja kako bi se što više zemlje nastanilo.
I trebalo je samo jedno desetljeće da bi Božji narod otpao od saveza koji su sklopili s Bogom.
Počeli su u plamenu slave, ali su na kraju sagorjeli.
Bog je poslao Malahiju, posljednjeg proroka Staroga Zavjeta, da ih pozove u pokajanje.
I zatim je šutio 400 godina.
Draga sestro, kako dovršavaš jednako je važno kao i kako započinješ.
Ne možemo si priuštiti da dopustimo ovomu svijetu i svim njegovim igračkama i buci da nas ometu u ovoj trci.
Ne možemo si priuštiti da dopustimo nevoljama i izazovima da nas kušaju da “uzmemo pauzu” ili “da stanemo i dođemo do daha”.
Svaki trkač zna da će tijekom trke udariti u zid.
To je zid boli i iscrpljenosti kada tvoje tijelo urla na tebe da staneš, da uhvatiš dah, da malo predahneš.
Ali tvoje ti tijelo laže. Ako zastaneš, uhvatiš dah i malo predahneš, nikada nećeš dovršiti trku.
Zato izaberi ubrzati tempo, probiti zid, jer ćeš na drugoj strani otkriti euforiju, navalu energije koja će te nositi do ciljne linije.
Nije slučajnost što Pavao uspoređuje kršćanski hod s trkom.
Vi znate da u trci svi trkači trče, ali samo jedan osvaja nagradu. Trčite tako da pobijedite! Svatko tko se natječe na atletskim natjecanjima ide na stroge pripreme, da bi bio okrunjen lovorovim vijencem koji je propadljiv, ali naš je vijenac nepropadljiv.
1 Korinćanima 9:24-25
Dok trčimo trku ovoga kršćanskoga života, neminovno ćemo udariti u zid boli i iscrpljenosti.
Naše će nam emocije lagati i govoriti da trebamo stati, predahnuti i doći do daha.
Osjećat ćemo kao da ne možemo nastaviti.
Ne smijemo slušati glas svojih emocija. Moramo slušati istinu Božje riječi.
Ako u ovim vremenima budemo same s Isusom i oslonimo se na Njegovu riječ i budemo u Njegovoj prisutnosti, naći ćemo snagu da probijemo zid.
Ako išta treba naučiti iz knjiga Ezre i Nehemije, onda je to ova lekcija.
Započni dobro.
Osloni se na Kristovu snagu, jer će borbe doći.
“Pridruži nam se u trpljenju kao dobar vojnik Isusa Krista!” 2 Timoteju 2:3
Ne odustaj. Ne uzimaj predah da bi došla do daha, nego probij zid boli i iscrpljenosti.
Nastavi trčati.
Dovrši trku.
