Prisustvovala sam Gospodnjoj večeri u mnogim okruženjima i atmosferama; neke su graničile sa mističnim i druge su bile tako opuštene da su skoro omalovažile sveti čin. Uzimala sam hostiju, male kvadratiće, košer židovsku matzu, vino, sok, razvodnjene sokove.
Korijeni onog što zovemo Gospodnja večera potječu daleko dalje od one noći kad je Isus sjeo sa svojim učenicima i izjavio da je kruh Njegovo tijelo i vino Njegova krv. Bog je ustanovio ono što je poznato kao Pasha u Izlasku kao zadnju nevolju koja će biti nanesena na Egipat. To je bilo rođenje tradicionalnog jela koje će Izraelci jesti svakog proljeća sjećajući se kako je anđeo smrti prošao preko svakog doma koji ima krvlju premazane dovratke.
Kada istražiš cijeli Seder obrok vidiš zapanjujući proročki čin koji prorokuje Isusa Krista i Njegovu žrtvu koja stavlja kraj na smrt, pakao i grob zauvijek; tako da se više ne bojimo smrti! Prošao je jednom i zauvijek tog petka uvečer dok je On visio na križu i umro za naše grijehe!
I tako crkve u cjelom svijetu odvajaju određenu nedjelju da posluže kruh i vino (ili sok). Neki poslužuju Gospodnji stol svaku nedjelju. Neke zajednice su završile s ovom tradicijom u nastojanju da se odvoje od mrtve religije.
Ali, je li tako?
Je li čin jedenja beskvasnog kruha i pijenje gutljaja soka iz mini čašica samo čin mrtve religije koji nagovješta misticizam ili ima svoje temelje u drevnoj liturgiji postavljenoj od čovjeka?
Gospodnja večera {Religija, tradicija ili obožavanje}
Vjerujem da odgovore na ovo pitanje nalazimo u 1. Korinćanima 11.
Nalazim zanimljivim da je rana crkva zapravo prakticirala Gospodnju večeru. Ne samo to, Pavao je nalazio za potrebnim da ispravi crkvu u Korintu i usmjeri je u pravilno uzimanje Gospodnje večere.
U ovom odjeljku vidimo, u stvari, da postoji pravilan i nepravilan način održavanja Gospodnje večere, i zapostaviti ovaj čin ili raditi to na nedostojan način doslovno donosi Božju osudu na naše vlastite glave.
Koji je to nepravilan način za održavanje Gospodnje večere?
1. Propustiti vrijeme, ili ne dozvoliti zajednici vrijeme, da ispita vlastito srce pred Gospodinom za razotkrivanje skrivenog grijeha.
Crkva u Korintu je oskvrnula čin Gospodnje večere dozvoljavajući utjecajnim članovima da sudjeluju prvi, ne ostavljajući ništa za one niže klase. Ali, Pavao nije osudio taj sebičan čin, već njihova srca puna samopravednosti, ponosa, netrpeljivosti i mržnje koji su ih vodili do toga ne samo da spriječe nižu klasu da prime Gospodnju večeru već su ih isto tako otvoreno sramotili.
Možda su naše crkve danas civiliziranije, ali ugošćujemo li mi još uvijek grijeh u svojim srcima? U 28. stihu Pavao nas upućuje da ispitamo sami sebe jesmo li dostojni primiti Gospodnju večeru. On nije mislio na našu cjelokupnu vrijednost, mi smo dostojni po Isusovoj krvi. Ali, živimo li u namjernoj neposlušnosti Njegovoj riječi? Imamo li gorčinu, zavist ili mržnju u našim srcima prema nekom bratu ili sestri u Kristu? Držimo li se osuđujućeg ili kritičnog duha?
Imati ovakav grijeh u svojim srcima dok sudjelujemo u Gospodnjoj večeri je otvoreni poziv Njegovom sudu za naša tijela.
2. Uzimati Gospodnju večeru dok postoje neriješene podjele i sukobi prisutni u tijelu.
Nije normalno da tijelo napada samo sebe. Kad tijelo počne napadati samo sebe to je bolesno i loše. Isto je tako za tijelo Kristovo. Kroz cijelo Pismo pozvani smo da živimo u slozi. Pozvani smo na „službu pomirenja“. A opet, toliko mnogo crkava ostaje podijeljeno, podijeljeno zbog sukoba, crkvi koje su razdijeljene, denominacijskih različitosti i teoloških sklonosti. To ne zadovoljava Gospodina. Unutar zidova naših crkava imamo sukobe, sukobe između pastora i njegovog odbora, sukobe među članovima iz različitih razloga i sukob između zajednice i vodstva.
Bog to mrzi! U Jakovljevoj poslanici piše: „Odakle borbe i ratovi među vama? Zar ne odavde: od pohota vaših što vojuju u udovima vašim. Žudite, a nemate. Ubijate (pogledaj Matej 5:21-22) i hlepite, a ne možete postići. Borite se i ratujete. Ipak nemate jer ne išćete. Išćete a ne primate jer loše išćete – da u pohotama svojim potratite.“ Jakovljeva 4:1-3
Isus nam kaže u Mateju 5:24 da se treba pomiriti prije prinosa Bogu, i dara i obožavanja. Ako znaš da netko ima nešto protiv tebe ili ako ti imaš nešto protiv nekog prvo moramo riješiti taj sukob; tek tada možemo dati žrtvu slave. Pomirenje prvo, zatim obožavanje!
3. Jesti kruh i piti vino bez ispravnog promišljanja što ti elementi predstavljaju.
Sudjelovati u Gospodnjoj večeri bez zaustavljanja da promislimo što nam ti elementi predstavljaju čini, u stvari, ovaj čin religioznim i beznačajnom tradicijom. Ne zato jer je Gospodnja večera to, već jer su naša srca izgubila prvu ljubav. Kada naša srca gore stvarnom ljubavlju za Gospodinom, i kada pucaju od radosti našeg spasenja, primanje kruha i vina ima bogato simbolično značenje za nas!
Da budemo sigurni, vino i kruh su baš vino i kruh. Ali, oni nam daju priliku da se prisjetimo žrtve koju je Isus učinio i što ta žrtva znači. Ako ikad dozvolimo Njegovoj žrtvi da izgubi značenje u našim životima, tu prazninu ćemo ispuniti s nečim drugim. Najednom će stvari ovog svijeta imati veće značenje u našim životima. Aktivnosti koje nemaju vrijednost za vječnost bit će mnogo važnije, „stvari“ će početi zauzimati naša srca gdje je nekoć boravila naša prva ljubav.
Moramo naučiti cijeniti čin promišljanja na tijelo Gospodnje koje je bilo pretučeno za nas. Za nas! Ne moramo živjeti slomljeni, u stavu žrtve, s odbačenošću i beznačajnošću, ili u strahu od smrti jer je On dao svoje tijelo da bude prebijeno, tučeno i probodeno zato da mi budemo slobodni od toga!! Njegova krv je bila prolivena na zemlju – da, trebala je biti krv. Samo krv može otkupiti grijeh. Sada, više ne živimo pod presudom grijeha jer je Njegovo dragocjeno, savršeno tijelo ispustilo životvornu krv da bi nama dalo život!
4. Uzimanje kruh i vina bez odgovarajućeg razmatranje što taj čin u cijelosti predstavlja.
Svaki put kad sudjelujemo u Gospodnjem stolu mi objavljujemo Njegovu smrt. Svaki put kad jedemo kruh mi objavljujemo pretučenost Kristovog tijela da bi mi mogli biti cijeli! Svaki put kad pijemo vino ili sok mi objavljujemo da se Njegova krv doslovno izlila iz Njegovog tijela. S tom krvlju Bog je napisao novi savez.
Što je taj novi savez? Završna žrtva je prinešena. Nijedna žrtva više nije potrebna za iskupljenje grijeha! Kristova krv je otvorila stazu za nas sve do Božjeg prijestolja. Zastor koj je običnog čovjeka čuvao od prisutnosti Svetog Svemogućeg Boga je rasparan od vrha do dna, omogučujući nam neometan ulazak u Njegovu prisutnost. Zašto? Jer grijeh čovječanstva više nije pokrivala žrtva koja nije dovoljna oprostiti grijeh. Samo je Isus mogao maknuti grijeh. Sada su naši grijesi maknuti koliko je istok daleko od zapada. Možemo ući u prisutnost Boga Svemogućeg.
Kada pristupamo Gospodnjem stolu bez strahopoštovanja i obožavanja za ono što predstavlja mi prljamo taj savez. Isus ga je shvatio ozbiljno. On je dao svoj život za taj savez. Bog ga je uzeo ozbiljno. Dozvolio je svom jedinorođenom Sinu da bude izrugivan, tučen i ubijen za taj savez. Ovaj savez je zamišljen kao čin obožavanja. Gospodnja večera je zamišljena da ponudi simbolično značenje koje će nas podsjećati – i da nikad, baš nikad ne zaboravimo – žrtvu koju je Isus podnio.
Da, kruh je samo kruh; vino je samo vino; ali predstavljaju najvažniji savez koji ćemo ikad imati! Shavatiti taj savez olako kao da samo jedemo kruh i pijemo vino i da naša srca ne budu dotaknuta težinom tog značenja znači da je za nas taj savez potpuno besmislen.
Upravo smo proslavili najsvetiji dan za sve kršćane. Sva naša vjera počiva na žrtvi koju je Isus učinio za nas na križu i Njegovom uskrsnuću od mrtvih.
Kako nastavljamo sa ovom godinom i sudjelujemo u elementima Gospodnje večere kao tijelo Kristovo učinimo to na način koji je odgovarajući i dostojan. Učinimo to srcem koje obožava i zahvalno je Onomu koji je umro da bi nam dao život; i nanovo uskrsnuo da bi nas oslobodio!
„No neka čovjek ispituje sama sebe pa tako jede od kruha i pije iz čaše. Jer tko jede i pije nedostojno, osudu sebi jede i pije, ne razlikujući tijelo Gospodinovo. Zbog toga su među vama mnogi slabi i bolesni, i snivaju mnogi. Jer kad bismo sami sebe prosuđivali ne bismo bili suđeni. A kad nas sudi Gospodin kažnjava nas da ne budemo sa svijetom osuđeni. “
1 Korinćanima 11:28-32
