Možda se nekima čini da ovo poglavlje ima čudan završetak, ali kad pogledamo malo dublje i usporedimo temu s cijelom knjigom, vidimo da ipak ima smisla.
Levitski zakonik daje upute u vezi žrtvi i posvećenog života – kako živjeti pobožno.
Žrtve koje su se prinosile, osim žrtvi za zahvaljivanje, bile su obavezne.
No, ako bi netko htio da Bog usliša molitvu za providnost, iscjeljenje, zaštitu ili bilo što drugo, često bi se zavjetovali na način da bi u hram dali svoju stoku, zemlju, a ponekad sebe ili djecu da služe Bogu. Tako imamo primjer Ane koja je dala svog sina Samuela. Ana je htjela dijete i rekla je Bogu da kad bi otvorio njezinu utrobu, dijete bi bilo posvećeno da služi svećeniku i hramu.
Zašto je Bog dao upute u vezi zavjeta? Zato što su ljudi grešnici.
Zato što Bogu obećavamo svašta dok smo pod jakim emocijama, ali kada se te emocije smire, žalimo se. Ili možda imamo dobre namjere da ispunimo obećanje, ali onda zaboravimo ili “ne stignemo”.
Je li stvarno važno ispuniti naša obećanja Bogu?
Prema onom što čitamo u ovom poglavlju vrlo je važno. Živimo u doba kada obećanje ne znači skoro nikome ništa. Političari svašta obećavaju, ali rijetko kad, ako ikad, ispune obećanja .
Bračni parovi se obećaju jedno drugome “dok ih smrti ne rastavi”, a nakon par godina se rastavljaju.
Obećamo djeci da ćemo ih negdje voditi, kupiti im nešto, igrati se s njima, no ipak, ona brzo nauče da naša riječ nema toliku snagu.
Obećamo prijatelju da ćemo mu pomoći, a poslije se predomislimo ili nekako izvučemo.
Najbolje je to što smo naučili nejasno izgovarati obećanja: “Vidjet ću mogu li ti pomoći” ili “Pomoći ću ti koliko mogu”. Takvim riječima se vrlo lako izvučemo kada ipak ne želimo pomoći.
Kada su u pitanju obećanja i zavjeti (što je ipak bolja riječ jer je mnogo snažnija), vidimo da Bog jako puno govori.
“Od tuđinca možeš tražiti kamate, ali ih od svoga brata nemoj tražiti, da ti Jahve, Bog tvoj, udijeli blagoslov u svakom pothvatu tvoje ruke u zemlji u koju ideš da je zaposjedneš. Kad zavjetuješ kakav zavjet Jahvi, Bogu svome, ne oklijevaj da ga ispuniš. Zacijelo će ga Jahve, Bog tvoj, od tebe tražiti; i bio bi ti grijeh. Ako se ne zavjetuješ, neće ti biti grijeh.” Ponovljeni zakon 23,21-23
“Zamka je čovjeku nesmotreno reći: ‘Ovo je sveto’, a poslije promišljati što je zavjetovao.” Izreke 20,25
“Bolje je ne zavjetovati nego zavjetovati a ne izvršiti zavjeta. Ne daj ustima svojim da te navode na grijeh i ne reci kasnije pred anđelom da je bilo nehotice. Zašto pružati Bogu priliku da se srdi na riječ tvoju i uništi djelo tvojih ruku? Koliko sanja, toliko i ispraznosti; mnogo riječi – isprazna tlapnja. Zato boj se Boga. Ako vidiš gdje tlače siromaha i gaze pravo i pravicu u zemlji, ne čudi se tomu, jer nad visokim straži viši, a nad njim najviši.” Propovjednik 5,4-7
Isus je još rekao:
“Čuli ste još da je rečeno starima: Ne zaklinji se krivo, nego izvrši Gospodinu svoje zakletve. A ja vam kažem: Ne kunite se nikako! Ni nebom jer je prijestolje Božje. Ni zemljom jer je podnožje njegovim nogama. Ni Jeruzalemom jer grad je Kralja velikoga! Ni svojom se glavom ne zaklinji jer ni jedne vlasi ne možeš učiniti bijelom ili crnom. Vaša riječ neka bude: ‘Da, da, – ne, ne!’ Što je više od toga, od Zloga je.” Matej 5,33-37
Jučer smo završile Levitski zakonik, i to najvažnijom i najozbiljnijom uputom: kada Bogu nešto obećaš, budi ozbiljna jer Bogu je ipak ozbiljna stvar kada mu nešto obećamo.
Ako nam je važno ispuniti obećanje prijatelju, koliko bi nam važnije trebalo biti Bogu, Stvoritelju svijeta?
I tebi i sebi želim postaviti ovo pitanje: “Jesi li Bogu nešto obećala što još nisi ispunila?” Ako je odgovor da, što možeš danas učiniti kako bi ispunila svoje obećanje?
