Kada govoriti o svojoj vjeri … i kada držati usta zatvorena
Sjećam se kada se prvi put sveučilišni profesor našalio na račun moje vjere. Pohađala sam predavanja iz povijesti na malom javnom sveučilištu, ali je profesor više vremena provodio pričajući o svojim ateističkim uvjerenjima nego o svjetskim civilizacijama. U svakom bi predavanju ubadao rečenicama protiv kršćanstva. Sjedila bih ondje i osjećala nelagodu. Htjela sam reći nešto, bilo što, kako bih ga navela da uvidi grešku u svom načinu predavanja.
Konačno, na polovici semestra skupila sam snagu da kažem nešto profesoru. Podignula sam ruku i prokomentirala kako je očita prisutnost Božje ruke u povijesti. Profesor je slušao desetak sekundi, nasmijao se i zatim nastavio sa svojim opaskama. Bila sam posramljena i nikada više nisam komentirala. Gledajući unazad, taj me incident obilježio. Učinio me bojažljivom u svjedočenju svoje vjere. Nisam željela biti posramljena i navikla sam se svoje misli držati za sebe.
Prošla je samo jedna godina kada sam shvatila da je Isus razumio i nosio se s istom stvari.
U Luki, u poglavlju 20, vidimo incident za incidentom koje izazivaju oni koji su pokušavali smjestiti Isusu kako bi ga diskreditirali i ocrnili u očima naroda. Isus nije izvlačio citate iz Riječi Božje i tako im dokazivao da su u krivu. Stih 8 kaže, “A Isus je odgovorio: ‘Ni ja vama neću kazati kakvom vlasti ovo činim.’”
Isus je znao ono što sam i ja naučila — postoje ljudi čiji umovi neće biti promijenjeni što god mi rekli. Oni imaju tvrda srca. Slušaju samo kako bi uzvratili udarac.
Kako u Izrekama 26:4 stoji, “Ne odgovaraj bezumniku po njegovoj ludosti, da mu i sam ne postaneš jednak.”
Isus ponovo govori o ovome u Mateju 7:6: “”Ne dajte svetinje psima! Ne bacajte svoga biserja pred svinje, da se, pošto ga pogaze, ne okrenu te vas rastrgaju!”
Ako susretnete nekoga nalik mom profesoru, možda ćete poželjeti govoriti mu o svojoj vjeri, ali ako to ne urodi plodom, ne dopustite da vas to zaustavi u dosezanju drugih ljudi koji imaju mekša srca.
Kada govoriti…
Kao majka šestoro djece, jedna od mojih navjećih želja je da odgajam djecu koja mogu govoriti o svojoj vjeri. John i ja smo vodili svoju djecu na misijska putovanja. Ohrabrivali smo ih da budu svjetleći znaci gdje god se nalazili. Poučavali smo ih kako svjedočiti svoju vjeru znajući što žele postići.
Kako to mogu činiti? Prolazeći kroz ove korake kada žele doprijeti do drugih:
1. Dovesti ih do toga da ti vjeruju kao kršćaninu.
2. Pobuditi u njima znatiželju u vezi Isusa.
3. Potaknuti ih da postavljaju pitanja.
4. Potaknuti ih da razmišljaju o uvođenju promjena u vlastite živote.
5. Pozvati ih da imaju osobni odnos s Isusom.*
Isus je znao da je bilo ljudi koji su ga htjeli povrijediti, ubiti. Ipak, On je uvijek tražio one s otvorenim srcima.
U tvom vlastitom životu, znaj da će biti situacija u kojima svjedočenje vjere neće biti lako niti plodonosno. Bit će situacija u kojima će se tvoje riječi odbijati od tvrdih srca.
Umjesto da budeš obeshrabrena, poput Isusa traži one koji ti vjeruju, znatiželjni su i postavljaju pitanja. To su ljudi s kojima vrijedi provoditi vrijeme. Vrijeme koje provodiš s ljudima meka srca će sigurno donijeti vječne nagrade!
*Ovi su koraci uzeti iz knjige I Once Was Lost: What Postmodern Skeptics Taught Us About Their Path to Jesus (Nekoć sma bio izgubljen: Što su nas postmoderni skeptici naučili o svom putu do Isusa) autora Don Everts i Doug Schnapps
