Naš odgovor na neočekivane situacije odredit će atmosferu naših domova!
Već neko vrijeme znamo da nećemo raditi školovanje kod kuće kao način obrazovanja naše djece.
Školovanje kod kuće nije zakonom podržano gdje živimo, i iako bi mogli urediti nešto po tom pitanju, jer naša djeca su i američki državljani, ima mnogo razloga zašto smo odlučili upisati našu djecu u javnu školu kad za to dođe vrijeme.
Jedan od razloga je i taj da bi naša djeca imala zadovoljstvo upoznati vršnjake i sprijateljiti se s njima, moraju dobro govoriti hrvatski jezik. Dok je moj hrvatski tečan, to još uvijek nije moj prvi jezik i ja im ne mogu dati temelje koji su im potrebni da bi govorili jezik tako dobro koliko im je potrebno da bi bili uspješni ovdje.
Zbog usporenog razvoja govora kod našeg sina, nismo bili sigurni trebamo li ga upisati u malu školu ove godine ili čekati još jednu godinu. Imamo mogućnost upisati ga u 1. razred sa 7, umjesto sa 6 godina. Spremni smo za tu opciju, a to bi značilo 2 godine male škole ako krene ove godine.
Odlučili smo čekati.
Ali, prošli tjedan, dok smo razgovarali u upravi male škole bili smo savjetovani da započnemo s prikupljanjem potrebnih dokumenata za upis, iako je upis završio prije nekoliko mjeseci, a mala škola je počeo s radom početkom ovog mjeseca.
Bila sam sigurna da ga neće odmah primiti, pa smo sakupili sve potrebne dokumente … i prije 2 dana ja sam ih predala.
Službenica me pogledala i rekla: “U redu, dovedite ga u malu školu, sutra u 8h.”
Sigurna sam da su moje oči “ispale van”!
Izašli smo vani i milioni osjećaja su me preplavili:
radost – jer me moj sin molio da “ide” u školu (potpuno suprotno od škole za našim kuhinjskim stolom),
nesigurnost – jer sve se ovo događa prebrzo! (još prije tjedan dana nismo ovo ni spominjali)
tuga – moja beba raste
Nakon odlaska frizeru i posjeta trgovini, došli smo kući i brzo sam počela pakovati njegovu torbu i pripremati odjeću za slijedeće jutro.
S ponosom i malo suza izašla sam iz njegove učionice slijedeće jutro.
Zar ga tek jučer nisam držala u rukama po prvi put???
Kad sam došla kući čekao me novi izazov.
Zatvorila sam ulazna vrata i moj mlađi sin mi je dotrčao raširenih ruku vičući: “Mommy!!!” nakon brzog zagrljaja, pogledao je uokolo, jako zbunjenim pogledom. Došao je do ulaznih vrata, otvorio ih i viknuo: “Robi! Gdje si?”
Pažljivo sam mu objasnila da je Robi u školi, da će kasnije doći kući.
Iako smo znali da se mora prilagoditi ovom novom razvoju u našem domu, nismo bili pripremljeni kako će to emocionalno utjecati na njega.
Izgubljeno je trkao po kući zovući svog brata. Plakao je i izražavao svoju ljutnju zbog činjenice da njegov najbolji prijatelj neće biti kod kuće da se igra s njim.
Tada sam shvatila da najveća prilagodba nije ta što Robi ide u školu. To je bilo zadovoljstvo! Najveća prilagodba je pomoći njegovom bratu da prihvati to što je sam cijelo jutro.
Bogu hvala, mala škola je samo 2 dana u tjednu, ali to je 2 dana u tjednu kad njegov najbolji prijatelj nije tu.
Još uvijek planiramo školovanje kod kuće ostala 3 dana, u narednih nekoliko tjedana svi mi trebamo vremena da se prilagodimo na novu svakodnevnicu.
Mlađi brat treba više zagrljaja i maženja, više mamine pažnje i potvrđivanja iznova da iako se njegov mali svijet izokrenuo naglavačke sve će biti u redu.
Veliki brat treba vrijeme da se navikne na činjenicu da umjesto ležernih jutara s čokoladnim mlijekom i igračkama, dva dana u tjednu mora požuriti kroz vrata u školu. On, također, treba vremena kad dođe kući da se opusti i ne treba biti požurivan u ništa veliko.
Mama treba vrijeme da se navikne na odlazak i povratak, domaće uratke, pakiranje užine, i dodavanja novih događaja u njen raspored. Neke od mojih aktivnosti na društvenim mrežama su zaostale jer sam trebala napraviti mjesta i pomoći mojoj djeci kroz ove promjene u životu.
Najviše od svega, trebamo milost jedni za druge.
Učiniti moj dom utočištem je prioritet za mene. Tu je i 5 razloga zašto činim moj dom utočištem mira za mog muža.
Kad život donese neočekivano, naš odgovor je presudan. Hoćemo li dozvoliti strahu da nas preuzme? Hoćemo li se držati prethodnih očekivanja koje smo imali mi i svi uključeni? Ili ćemo dozvoliti Božjoj milosti da učini naša srca prilagodljivim dovoljno da se povinemo pred promjenom smjera i nježnima da onima oko sebe damo dovoljno prostora da se prilagode?
Neočekivane situacije se pojavljuju cijelo vrijeme i naš odgovor na njih odredit će hoće li ili ne naši domovi ostati utočišta mira i odmora za našu obitelj ili gnijezda stršljenova od pomahnitalih emocija i istrošenih nerava.
