Galaćanima

Kako biti slobodan od zakona?

Govori li nam Poslanica Galaćanima da zakon Starog zavjeta više nije važan za naše živote?

Što onda s Psalmom 119 u kojem David stalno ponavlja kako voli Božji zakon, kako meditira o njemu, jer je zakon njegova radost i utjeha?

Zar Isus nije učinio 10 zapovjedi strožim kada je u Matejevom evanđelju, u 5. poglavlju rekao da je samo požudan pogled na ženu ili razvod preljub, a skrivanje ljutnje i uništavanje karaktera druge osobe, da je to ubojstvo?

Akon as Poslanica Galaćanima poučava da se Zakon više ne odnosi na nas, zašto uopće imamo Stari zavjet?

Da bismo bolje razumjeli Poslanicu Galaćanima, moramo razumjeti svrhu Zakona u životu Novozavjetnog vjernika.

Pod pojmom Novozavjetni vjernik mislim sve generacije vjernika nakon Kristovog uskrsnuća; posebno one koji nisu mesijanski Židovi.

 Je li zakon Starog zavjeta važan za nas danas?

U članku ‘3 Opasnosti ispunjavanja zakona’  dajem jednostavnu rimu:

Stari  zavjet skriva Novi zavjet.

Novi zavjet otkriva Stari zavjet.

Ovo znači kada čitaš Stari zavjet, ,Zakon i Proroke – vidiš Isusa Krista. Vidiš svu simboliku Njegove žrtve i kako je Njegova žrtva ispunila obredna čišćenja i i sve zakone prinošenja životinjskih žrtava.

Kada čitaš Novi zavjet  vidiš kako su obredni i žrtveni zakoni Starog zavjeta bili surova vrsta prve pomoći na rane koje stvara grijeh u ljudskim srcima.

U Starom zavjetu, Židovi su bili podsjećani uvijek iznova da bi bili blagoslovljeni, da ne bi bili prožeti bolestima, siromaštvom, ropstvom i izrugivanjem naroda koji žive oko njih, da moraju održavati Zakon.

Božji blagoslov bio je direktno povezan njihovom sposobnošću da ustrajno ispunjavaju sav Zakon savršeno.

Ako pogriješe u bilo kojoj točki, morali su prinositi brojne i skupe žrtve da bi udovoljili Bogu i zaustavili Njegovu ljutnju.

Ali, u 3. poglavlju Poslanice Galaćanima vidimo da je nemoguće ustrajno ispunjavati zakon. Pogreška u jednom području Zakona znači prekršiti Zakon u cijelosti.

Isus nije umanjio vrijednost Zakona za nas danas.

Galaćanima 4. poglavlje započinje pojašnjavanjem svrhe Zakona.

Zakon je u Starom zavjetu služio kao čuvar Božjeg naroda, spašavao ih divljeg bezakonja i okultnizma okolnih naroda sve dok Krist nije mogao doći i ispuniti Zakon, i na taj način učinio čuvara nepotrebnim.

A velim: dokle god je baštinik malodoban, ništa se ne razlikuje od roba, premda je gospodar svega, 2nego je pod skrbnicima i upraviteljima sve do dana koji je odredio otac. 3Tako i mi, dok bijasmo malodobni, robovasmo počelima svijeta. 4A kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svojega — rođena od žene, rođena pod Zakonom — da otkupi one pod Zakonom, kako bismo primili posinjenje.  Galaćanima 4,1-5

U 3. poglavlju vidimo istu ovu sliku čuvara, samo u modernijem smislu.

Ovaj moderniji smisao pokazuje Zakon kao onog koji je držao grješnike zarobljene u Zakonu i time optužene zbog svog grijeha, dok se nisu pojavili pred Isusom Kristom, posrednikm između njih i Svemogućeg Boga.

Zakon ih je vodio Kristu.

Jednom kada ih je Isus Krist otišao zastupati pred Svemogućim Bogom kao zamjena za njihov grijeh, Zakon više nije bio potreban kao čuvar.

Kao čuvar zatvora.

Sada Zakon poprima novu ulogu. Njegova važnost je poput one koju imaju policajci i zatvori kao čuvari kada je osuđenik oslobođen.

Uloga Zakona za Novozavjetnog vjernika je drugačija od onog što je zakon bio u Starom zavjetu za Židove.

U Starom zavjetu Zakon je bio sredstvo pomirenja.

Bog je od početka znao da Židovi neće moći ustrajno ispunjavati cieli Zakon savršeno. Zato im je odmah dao “žrtve pokajnice” kao put do pomirenja s Njim kada su povrijedili ili nisu uspjeli ispuniti određene zapovjedi i običaje.

Ali, Zakon više ne djeluje kao sredstvo pomirenja, već kao tampon zona.

Isus je bio posljednja žrtva. Njegova smrt bila je završni čin pomirenja između Boga i čovjeka.

Ispunjavanje Zakona više nije ona mjera kojom se mjeri koliko  smo puno ili malo udovoljili Bogu. Bog te ne može voljeti više od onog koliko te sada voli.

U Efežanima 1,6 piše da smo već prihvaćeni u Ljubljenom.

Zakon je sad tampon zona i čuva nas da ne uvrijedimo Boga.

Ne ispunjavamo Zakon da bi udovoljili Bogu, da bi nas Bog cijenio ili da bi nas Bog zavolio. Ispunjavamo zakon jer mivolimo Boga i ne želimo učiniti ništa što bi ga povrijedilo.

Ja ne ispunjavam svoje bračne zavjete da bi me moj muž više volio ili cijenio kao svoju ženu.

Ne budim se svaki dan govoreći: “Vidiš? Sada možeš nastaviti skrbiti za nas jer te nisam prevarila. Ne gledam druge muškarce, ne spavam okolo. Vidiš kako sam predana samo tebi?”

Nisam vjerna da bih pokazala svoju predanost i koliko ga puno volim.

Vjerna sam svom mužu jer san već predana našem braku i mojim zavjetima i ne želim učiniti ništa čime bih povrijedila ili uvrijedila svog muža.

Vidiš, ono što radim je isto, ali pokrenuto potpuno različitim motivima!

 Već smo blagoslovljeni.

U Galaćanima 4,21-31 Pavao koristi sliku Abrahamovih sinova da pojasni ovo još bolje.

Išmael predstavlja one koji još svojim trudom pokušavaju dokazati svoju predanost Bogu svojim djelima i sposobnošću održavanja određenog stupnja kvalitete svog života.

Izak predstavlja one koji su u počinku, znajući da su mu predani, da ih je Bog prihvatio, Njegova krv već ih je učinila dragocjenim i oni zato održavaju određenu kvalitetu života jer ga vole i žele proslaviti Njega svojim životima.

Išmael nikada nije bio sin obećanja. On se rodio jer je Abraham htio da se ispuni Božje obećanje u ljudskoj snazi. Kada mislimo da mi možemo ostvariti Božje obećanje spasenja, kada mislimo da će nas Bog prihvatiti dokazujući mu kako smo predani u ispunjavanju kršćanskih kvaliteta u životu, tada smo Išmael. Tada smo sin ropkinje za koju je Bog rekao Abrahamu da je izbaci. Ostavljeni smo bez nasljeđa.

Izak je bio Božje čudesno ispunjenje obećanja, koje je Bog dao Abrahamu. Abraham, doslovno, nije učinio ništa i doslovno nije mogao učiniti ništa da bi dobio Izaka. To je sve bio samo Bog. Kada shvatimo da bez obzira koliko kršćanski živimo, bez obzira koliko redovno smo u crkvi, bez obzira koliko redovno dajemo desetinu ili koliko dajemo crkvi iznad desetine, bez obzira na koliko molitvenih sastanaka prisustvujemo i bez obzira u koliko smo službi u crkvi uključeni, to sve nikada neće biti dovoljno.

Ništa što napravimo nikada neće biti dovoljno.

Jer, Isus je već bio dovoljan!

Kada možemo počinuti u toj istini; kada naše djelovanje nije više pokrenuto potrebom da se dokažemo Bogu, već željom da proslavimo Njega i izlijemo svoju ljubav na Njega, tada smo Izak. Mi smo sin obećanja. Mi smo blagoslovljeni.

U Efežanima 1,3-6  piše: Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, Onaj koji nas blagoslovi svakim duhovnim blagoslovom u nebesima, u Kristu.Jer u njemu nas izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim u ljubavi, predodredivši nas za posinjenje po Isusu Kristu, za sebe, po dobrohotnosti svoje volje, na hvalu slave milosti njegove kojom nas pomilova u Ljubljenome.

Nigdje u ovim riječima ne piše da nas je blagoslovio svim duhovnim blagoslovom jer smo ispunjavali Njegove zapovjedi ili Njegov zakon.

U stvari, sav se duhovni blagoslov nakupio za svakog od nas samo iz jednog razloga: jer nas On voli i jer je to Njegova želja.

Ako želimo biti slobodne; ako želimo živjeti kao sin obećanja, naš motiv poslušnosti Božjem zakonu može doći samo iz duboke ljubavi kojom volimo Boga i želje da vidimo samo Njega proslavljenog.

Leave a Reply

Your email address will not be published.Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.