U petak smo čitale kako Jobu progovara Sofar – Job 20.
Na prvi pogled, on govori istinito i mudro. Već na početku poglavlja, on sam najavljuje da će “njegov um naći mudar odgovor”.
“Misli me tjeraju da ti odgovorim,
i zato u meni vri to uzbuđenje
dok slušam ukore koji me sramote,
al’ odgovor mudar um će moj već naći.”(Job 20:2-3)
Očigledno je pun samopouzdanja, ne sumnja da će sam od sebe nešto mudro odgovoriti Jobu. Osim toga, kaže da ga njegove misli tjeraju, požuruju, jedva je dočekao da mu može odgovoriti…
I pitam se, koliko smo često mi kršćani takvi – sigurni da baš mi imamo ispravno viđenje neke sitaucije, ispravno razumijevanje… i ne možemo dočekati da onoga koji to nema, “prosvijetlimo”!
I slučajni slušatelj vjerojatno bi se složio sa svakom našom riječju – jer zvuči zaista ispravno, sasvim točno… Kao što su zvučale i Sofarove riječi.
“… da je kratkotrajno klicanje opakoga, i radost licemjera da je samo tren?” (Job 20:5)
Možemo se s njim složiti, zar ne?
Znamo da je cijeli život zapravo kratkotrajan – pa čak da traje i 100 godina, život proleti! Ako tako gledamo, onda možemo reći da je radost opakih kratkotrajna… Iako se može dogoditi da su opaki i cijeli zemaljski život naizgled spokojni, radosni, bez muke, ali ako znamo da je ovozemaljski život kao dašak vjetra, kao cvijet koji brzo vene, a onda dolazi vječnost, onda se isplati imati svoj pogled na vječnosti.
I zato ne možemo suditi ovdje na zemlji – ako netko ima materijalno i svakovrsno blagostanje, ne znači da je to nagrada od Boga… i ako netko ima puno muke i svakovrsnih problema, ne znači da je Bog odvratio lice Svoje od tog čovjeka…
To je samo ovozemaljska slika, mutna i ograničena. Bog ne gleda tako kako gleda čovjek.
Zato, bilo bi dobro, kada smo suočeni s raznim situacijama, prvo zastati pred Njim i tražiti Njegovu mudrost, Njegove oči, Njegovo viđenje situacije… I tek tada progovoriti – ako osjećamo potrebu.
Jer naše misli često nisu i Njegove misli, a upravo nas takve misli požuruju da reagiramo onako kako ne treba – onako kako je reagirao i Sofar.
Bas jučer imala sam situaciju koja mi je slikovito govorila i o ovoj spoznaji – stani, uzmi vremena pred Bogom i pusti da ti On govori jer nije uvijek onako kako ti se “na prvu” čini.
Dakle, dolaze nam gosti za sat vremena – u zadnji tren pripremam muffine, smjesa je gotova… i odjednom… ne znam kako, prevrnem cijelu zdjelu sa smjesom! Uhhh, na trenutak sam pomislila – gotovo je, to je to, nema kolača za goste! Ali onda, zaokret u razmišljanju – ma stignem još jednom ispočetka… ali sad ću još i duplu smjesu napraviti… neka ih bude više! I tako – imali smo muffine, ali duplu porciju umjesto jedne!
Ako ti se čini da sada nešto gubiš i misliš da je sve gotovo – možda je to samo početak nečeg još boljeg – možda će iz toga izaći “dupla porcija” blagoslova!
U svakom slučaju, ne predaj se i ne odustaj – samo sljedeći korak učini s Gospodinom … i On će preokrenuti sve na dobro – jer On je naš živi Izbavitelj i Njegova će riječ biti zadnja.
“Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi
i posljednji će on nad zemljom ustati.”(Job 19:25)
