Promatram događaj iz Luke 18. Pred sobom kao da vidim sliku… sliku vjere!
Tu je Isus, učenici, ali i poveća skupina ljudi koja dio puta ide s njima, slušajući Isusove riječi. Stižu nadomak Jerihona. Vjerojatno je Isus već i umoran, dan je možda na izmaku, puno toga se već toga dana dogodilo… I puno je toga još pred Njim, o čemu je maloprije i govorio ljudima – što se uskoro mora dogoditi. Čuli su Ga, ali Ga nisu razumjeli.
I tako, dok ta skupina ljudi prolazi putem prema Jerihonu, sada gledam slijepog prosjaka koji sjedi na prašnjavoj stazi. On čuje neki žamor, čuje da neki ljudi prolaze. I kao da se već neka nada u njemu rađa, on se zanima tko to prolazi. Kada čuje odgovor da prolazi Isus Nazarećanin, vidim ga kako sav izvan sebe počinje vikati, ne obazirući se na ikakve norme ponašanja niti ušutkavanja ljudi. On samo želi do Isusa!
Jednostavnog, priprostog srca, kao dijete koje zove mamu ili tatu kada je u potrebi! I razmišljam kako je na sam spomen imena Isus tako burno reagirao – mora da je već prije čuo za Njega! Tko zna, možda je neko svjedočanstvo o tome što je Isus za nekoga već učinio došlo do njega. I sada on zna da je sva njegova nada u Isusu i ne želi propustiti priliku – Isus prolazi i on Ga zove!!!
I – „… zaustavi se Isus i zapovijedi da ga dovedu k njemu.“ (Luka 18:40) Kako silno!!!
Naš Gospodin je predivan, On se ne oglušuje na vapaje naših srca! On čuje, zaustavlja se i želi da Mu dođemo – nikada nije prezauzet ni preumoran, ni nezainteresiran za naše potrebe…
On zna kada Ga zovemo s vjerom i na to UVIJEK ODGOVARA. Tako je i slijepac “prišao bliže Isusu” i iskoristio priliku izreći svoju potrebu Isusu.
Prilazimo li i mi Isusu BLIŽE? On želi našu blizinu i u toj blizini odgovorit će na našu potrebu.
Kao što je i slijepom prosjaku odgovorio. Ne da Isus nije već znao koju potrebu ima slijepi prosjak, ali želio je to čuti od Njega.
Isus želi s nama odnos. Danas kroz svoga Duha kojeg nam je dao! Nije li to zadivljujuće?!
Svako nanovorođeno dijete Božje ima Duha Njegovog u sebi i zato ima direktan pristup PRIJESTOLJU MILOSTI! Može li postojati bolja vijest od ove?!
S pouzdanjem pristupajmo svakodnevno tom prijestolju milosti.
Slijepi prosjak nije se dao ušutkati nego je na sav glas zvao Gospodina.
Nemojmo se ni mi dati ušutkati lažima neprijatelja, teškim okolnostima, dugim čekanjem – ničim!
Molimo, vapimo ustrajno i S VJEROM! S kakavom vjerom?
S vjerom da je naš Bog dobar Otac i može sve – s Njim nije ništa nemoguće! S vjerom djeteta!
I slijepi prosjak primio je što je tražio. Isus mu je odgovorio; “Progledaj, VJERA te tvoja spasila.” (Luka 18:42)
I primio je to s vjerom, pošao dalje s Isusom i slavio Boga. A ljudi koji su sve to promatrali dali su hvalu Bogu.
Kada mi primamo odgovore na molitve i dalje hodamo s Isusom, ljudi oko nas to će vidjeti – neka ih naša svjedočanstva potaknu da daju slavu i hvalu Gospodinu. I isto tako, neka im budu poticaj da i oni zovu Spasitelja, da Ga ne puste da samo prođe pored Njih – jer i za njih se želi zaustaviti!
Divna slika ovog jutra… neka duboko ostane u nama.
