Sumnja je poseban problem za vjernika.
Moramo vjerovati u nešto da bi mogli sumnjati. Tako u Novom zavjetu, kada se govori o sumnji, odnosi se na vjernike.
Kada se odnosi na vjeru, sumnja se može pojaviti kada su nam tereti preteški.
Sumnja može rasti kada naša očekivanja nisu podmirena ili kada izgleda da nema odgovora na situacije koje su prezahtjevne.
Sumnja može rasti kada se osjećamo usamljeno, odbačeno ili depresivno ili kada smo u borbi za borbom i ne vidimo tome kraja.
Sumnja može narasti kada vjerno hodamo sa Gospodinom, a onda se desi tragedija.
Sumnja može narasti kada male, dugotrajne kušnje traju i traju i pitamo se gdje je Bog u svemu tome.
Sumnja raste zbog naše ljudskosti i možda je ljudsko, ali nije u redu ostati u sumnji.
Dobra vijest je da čak i u našim sumnjama, Bog u kojeg nismo sigurne, sigurno će nas sresti baš tamo gdje se nalazimo.
I ovo nas dovodi do našeg današnjeg odlomka u Ivanovom evanđelju, u 20. poglavlju.
Ivan 20, 24-31
A Toma, zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, nije bio s njima kad je Isus došao.
Iz nekog razloga, Toma je propustio kada se Isus prvi put pojavio pred učenicima u gornjoj sobi. Možda se Toma povukao od svih zbog svoje tuge i odvojio na nekoliko dana. Kao rezultat te odvojenosti od braće u Kristu, propustio je susret s Isusom.
Stoga su mu drugi učenici govorili: “Vidjeli smo Gospodina.”
Toma nije oduševljeno čuo tu vijest da su vidjeli Isusa i sumnjao je. Odgovorio je:
“Dok ne vidim na rukama njegovim trag od klinova
i ne stavim prst svoj u trag od klinova
i ne stavim ruku svoju u njegov bok,
neću vjerovati. “
Zašto je Toma sumnjao?
Možda je Isusova smrt na križu bila tako krvava i jeziva da je bilo teško povjerovati da je On živ. Toma je sigurno vidio Njegovu smrt na križu vlastitim očima i možda, mislio, kako netko samo tako može uskrsnuti!
Zanimljivo je primjetiti da Toma nije bio taj koji je zabavljao svoje prijatelje ili se pretvarao da vjeruje, samo da im udovolji. On je iskren kada im kaže da im ne vjeruje i ostaje okružen svojim radosnim prijateljima, iako on sumnja.
“Poslije osam dana njegovi su učenici opet bili unutra i Toma sa njima.”
Isus je dozvolio da prođe vrijeme prije uklanjanja Tominih sumnji. Prvi put kada se Isus pojavio svojim učenicima, bilo je to uskršnje nedjelje i sada se pojavljuje opet iduće nedjelje. Ovo je prvi primjer susreta Isusa i vjernika nedjeljom.
“Isus je došao, a vrata su bila zatvorena i stao u sredinu i rekao:’Mir s vama.'”
Ivan naglašava da su vrata bila zatvorena. Najvjerovatnije je bilo da su učenici još uvijek bili prestrašeni i osjećali su se sigurno sa zatvorenim vratima. Bilo je dobro da su svi zajedno. Isus se prije svoje smrti molio da rastu u zajedništvu, da budu jedno. On ih je želio zjedno.
Ali, ovo znači da Isus nije ušao na svakodnevni način i zato im kaže: ‘Mir s vama’. Nije želio da se prestraše.
“Zatim je rekao Tomi:
‘pruži svoj prst ovamo i pogledaj rue moje;
i pruži svoju ruku pa je stavi u bok moj
i ne budi nevjeran, nego vjeran!‘”
Isus nije ukorio Tomu. On je već znao što Toma treba da bi vjerovao i ljubazno mu je ponudio dokaz. Isus nije morao pokazati svoje ožiljke, ali On voli Tomu i zato mu je dao ono što je tražio. Ali, tada Isus traži od Tome da prestane sumnjati i da vjeruje.
“A Toma je odgovorio i rekao mu: ‘Gospodin moj i Bog moj!’“
Toma nije samo vidio Isusa svojim očima, vidio je Isusa svojom dušom i nije mogao drugo do zavapiti da je On Gospodin i Bog!
“Isus mu je rekao:
‘Jer si me vidio, vjeruješ.
Blaženi su oni koji nisu vidjeli, a povjerovali su!‘”
Isus nudi poseban blagoslov onima koji vjeruju, a nisu vidjeli. Svi mi živimo više od 2000 godina nakon što je Isus hodao zemljom i ipak ne trpimo nikakav gubitak zbog toga.
Vidiš, svjedočanstvo učenika trebalo je Tomi biti dovoljno. Isus hoće da smo zadovoljni s Njegovom rječju i svjedočanstvom drugih vjernika i da ne čeznemo za posebnim iskustvima da bismo mu vjerovali.
I Ivan završava ovo poglavlje ovim riječima:
“I mnoge je druge znakove Isus zasigurno učinio pred svojim učenicima,
koji nisu zapisani u ovoj knjizi.
A ovi su zapisani da bi povjerovalida Isus je Krist, Sin Božji
i da vjerujući imate život po njegovom imenu.“
Isus je učinio mnoge druge znakove, ali ih Ivan nije zapisao jer je znao da je svrha njegove knjige ispunjena. Čitajući Ivanovo evanđelje, od početka do kraja, imamo dovoljno dokaza da vjerujemo da je Isus Krist Božji Sin. U Ivanovom evanđelju vidjeli smo da je Isus pretvorio vodu u vino, iscijelio sina plemiću, iscijelio hromog, nahranio 5000, hodao po vodi, iscijelio sljepca, oživio Lazara i uskrsnuo samoga sebe!
Netko će nas optužiti da imamo slijepu vjeru. ali u stvari je nevjera ta koja je slijepa.
Vjera vidi!
Ali čak i za nas koji vjerujemo, ima dana kada se borimo sa najdubljim, najtežim životnim pitanjima. Bilo je dana kada sam se pitala zašto Bog dopušta da vjernicima koji su poslušni Njegovoj Riječi bude tako teško… i sjetila sam se oca, u Markovom evanđelju, 9. poglavlje, kojem je sin bio ospjednut. Isus je rekao da može iscijeliti dječaka, a dječakov otac je u očaju uzviknuo:
“Vjerujem Gospodine; pomozi mojoj nevjeri!”
Marko 9,24
Tako razumijem ovog oca. Kada vidimo da nam djeca pate, to može protresti našu vjeru do dna. Ovaj je otac vjerovao. Iskreno je vjerovao, a ipak je vapio Gospodinu da mu pomogne da nadvlada svoju nevjeru!
Jesi li bila na tom mjestu da si vjerovala, a opet si osjećala kako se nevjera uvlači?
Kada si kušana da sumnjaš, brzo trči do križa!
Kada pogledamo na križ, to je mjesto gdje nalazimo dokaz Božje duboke, iskrene ljubavi za nas.
Kada kušnje dođu i sumnje počnu ispunjati naše misli, sjeti se da imamo ograničen pogled na život. Bog ima plan i svrhu koju mi ne možemo tada vidjeti.
Moramo sumnju pobijediti vjerom.
Ostani u Božjoj Riječi. Ostani čvrsto uz Isusa. Kada smo bliske s Isusom, nema toga što može tresti našu vjeru i možemo imati čvrstu, duboku, trajnu vjeru jer znamo da je Bog koji nas voli u potpunoj kontroli.
Nastavi vjerovati i nastavi hodati sa Kraljem,
**Uključi se**
Jesi li prolazila kroz periode sumnje? Zašto si sumnjala i kako si nadvladala svoju sumnju?
