Što radiš kada sagriješiš?

Svi smo bili tu.

Znam da nam neprijatelj laže i govori da smo jedini koji smo takvo nešto učinili; da nijedan drugi kršćanin nije pogriješio tako teško; i sada možemo otići svojim putem jer naš kršćanski život nikada više neće biti isti.

Dobro, ova zadnja točka je vjerovatno točna, ali ne zbog onih razloga na koje je neprijatelj mislio.

Kao kršćani najčešće griješimo bez namjere da učinimo krivo.

Ali, kakav bi trebao biti naš odgovor kada pogriješiš i to si učinio svjesno? Ovo je mnogo ozbiljnija stvar, jer namjerno učinjen grijeh je pobuna.

Pismo kaže da Bog izjednačava pobunu sa grijehom čaranja. Da se uplašiš!

“Jer znam da u meni, to jest u mome tijelu, ništa dobroga ne prebiva: jer “htjeti” jest prisutno u meni, ali “činiti dobro” ne nalazim. Jer dobro koje bih htio, ne činim, nego zlo koje ne bih htio, to činim.” Rimljanima 7,18-19

Bila sam tu 2000. godine.

Otpala sam u biblijskoj školi. Najluđe mjesto za otpasti. Ali, bila sam tamo, sjedila u glavnoj predavaonici Christ for the Nations Institute (“Krist narodima Institut”), pokušavala štovati kroz pjesmu, ali nisam bila u stanju to provoditi.

Jer, znala sam da ako itko među prisutnima zna moje tajne, izbacili bi me i poslali kući.

Jednog vrućeg, sparnog dana sjedila sam na stražnjim stepenicama zgrade u kojoj sam radila i jecala. Osjećala sam se užasno zbog prljavštine u kojoj se našao moj kršćanski život.

Ali, izgledalo je da se ne mogu izvući iz zamke u kojoj sam se našla.

Osjećala sam se zaglavljena u toj spirali koja vuče dolje, i nisam imala pojma koliko nisko će me povući. Plašilo me misliti o tome što se nalazi na kraju ovog užasnog puta na kojem sam se našla!

Bogu hvala, On me spasio kroz nekoliko narednih mjeseci!

Tek godinama kasnije shvatila sam puninu ljubavi i milosti Božje u tim trenucima, čak i toga dana kada sam sjedila na stepenicama i plakala.

Čak i tada Božja milost je djelovala, sjeckajući tvrdu vanjsku ljusku kojoj sam dozvolila da izraste oko moga srca.

10 kritičnih koraka koje trebaš poduzeti kada sagriješiš

Kako dolazimo kraju našeg proučavanja kroz Psalme od 1. do 50. čitamo duge iskaze Davidove tuge nad svojim grijehom. Biblija nam ne navodi o kojem grijehu se radi (ovo se ne odnosi na Davidov preljub sa Batšebom, o tome čitamo na drugom mjestu u Psalmima.)

Ali, u njegovim riječima nalazimo predivnu lekciju koja nam i danas govori.

1. Priznaj svoje stanje

Psalam 38 počinje sa dugim iskazom Davidovog stanja.

On osjeća teret svoga grijeha
On je iscrpljen i slab
On je tužan
On ima otvorene rane
Njegova bolest, koja god da je, usmrdila ga je

Davidovo stanje bilo je više od emotivnog i duhovnog. On je bio toliko fizički bolestan, da je imao otvorene rane i usmrdio se; to tjelesno stanje bio je produkt njegovog grijeha.

David nije ništa zatajio Bogu. On je otvoreno priznao svoje stanje.

Prvi korak prema pokajanju za naš grijeh je pogledati otvoreno i iskreno gdje se nalazimo i gdje nas je naš grijeh doveo.

Ako preskočimo ovu prijelomnu stepenicu nikada se nećemo potpuno pokajati.

Moramo odbaciti kušnju da svoje stanje ublažimo, da opravdamo ozbiljnost naših djela ili da odaberemo riječi kojima će naš grijeh izgledati manje grješan.

David nije birao riječi kada je opisivao svoje stanje i radeći tako svoje je srce ispravno poravnao potpuno priznavajući da je na kraju svojih snaga.

2. Pokaj se u tuzi

“Priznat ću svoju krivicu, žalit ću zbog grijeha svojega.” Psalam 38,18

Kada u punini priznamo svoje stanje i odbijemo da umanjimo svoj grijeh, naše je srce sposobno pokajati se u iskrenoj tuzi.

Od presudne je važnosti dozvoliti sebi da osjetimo bol svoga grijeha, jer taj će nas osjećaj voditi u pravedničku mržnju prema tom grijehu.

Ali, čak i više od toga, osposobit će nas da osjetimo ono što Bog osjeća za nas u tom stanju.

Dozvoljava nam da osjetimo ono što je Bog osjećao kada je Njegov jedinorođeni Sin visio na križu umirući, noseći teret mog i tvog grijeha. Kada osjetimo tu bol, dobijemo razumijevanje koliko je grijeh, u stvari, ozbiljan.

Grijeh nije samo “pogriješio sam”.

Pogreška je nešto je krenulo krivo dok mi radimo ispravno.

Grijeh je, na prvom mjestu, loš rezultat naših krivih djela.

3. Prepoznaj Božje discipliniranje

“Nijem bijah, usta svoja ne otvorih; jer si ti to učinio.” Psalam 39,9

Tjelesna bolest koju je David imao bila je Gospodinovo discipliniranje.

Discipliniranje se razlikuje od kažnjavanja na ovaj način: discipliniranje je posljedica kojom Gospodin u ljubavnoj gesti pokazuje da nas podsjeti na važnost održavanja Njegovog zakona.

To je bolni rezultat naše pobune protiv ograničenja koja je On postavio da nas pouči i trenira da budemo vjerni učenici Isusa Krista.

Kažnjavanje je javno šibanje ili izrugivanje onoga koji je skrivio.

Bog kažnjava svoje neprijatelje, ali disciplinira one koje voli.

“Sine moj, nemoj prezirati Gospodinovu kaznu i neka ti ne dosadi njegovo popravljanje: jer Gospodin popravlja onoga koga ljubi, kao i otac sina u kojemu uživa.” Mudre izreke 3,11-12

4. Odbij kušnju da se iskupiš za svoj grijeh

“Žrtvu i prinos nisi htio; uši si moje otvorio: žrtvu paljenicu i žrtvu za grijeh nisi iskao.” Psalam 40,6

Kada shvatimo ozbiljnost svoga grijeha, naša namjera se okreće od jedne krajnosti da shvatimo njegovu ozbiljnost do druge krajnosti da se pokušamo iskupiti svojim djelima.

Umjesto da se pokajemo i zatim vjerujemo u iskupljenje Isusovom krvlju za naš grijeh, mi počinjemo kažnjavati sami sebe pljujući riječima po sebi.

Umjesto da sjedimo u Božjoj prisutnosti i dozvolimo Njemu da nas opere od naše prljavštine, mi izbjegavamo Njegovu prisutnost; stojimo udaljeni, posramljeno, pognute glave.

Ponekad pokušavamo dokazati Bogu koliko nam je žao dureći se danima ili mjesecima.

Nikada nećemo moći dokazati dubinu naše tuge pokušavajući se iskupiti za svoj grijeh, izbjegavajući ga i dureći se.

Bog već poznaje naša srca.

Njegova je krv prolivena da mi ne moramo to raditi.

Naša djela da pljucamo po samima sebi, izbjegavamo Njegovu prisutnost i dureći se, govore mu da Njegova krv nije dovoljna, da i mi moramo nešto učiniti da bismo bili dostojni Njegovog oprosta.

5. Priznaj da je Bog tvoje jedino spasenje

“U pomoć mi pohitaj, Gospodine, spasenje moje!” Psalam 38,22

Možda si poput mene: jednom kada priznam svoje strašne okolnosti, krenem planirati. Sjednem i napravim popis i planiram kako se izvući iz tog nereda.

Planiranje i pravljenje popisa djeluje jako terapeutski na mene.

Ali, kada govorimo o mom grijehu, ovaj način terapije je zamka. Umiriti svoje ranjeno srce svojim vlastitim planom spasenja jako je opasno jer zaobilazi Božje spasenje.

Ne samo to. To je prevara!

Neprijatelj bi najviše htio da upadnem u istu klopku u koju je on upao, misleći da je on veći od Boga.

Grješnik koji se potpuno pokajao je grješnik koji je jako svjestan činjenice da je potpuno nesposoban izvući se sam iz svog trenutnog položaja.

Spasenje je samo u Bogu i svaki naš vlastiti pokušaj da spasimo sebe same, samo će nas ubaciti još dublje u tu rupu!

6. Odluči živjeti pravedno

“Rekoh: “Pripazit ću na putove svoje da ne sagriješim svojim jezikom: zauzdat ću usta svoja dok je preda mnom opaki.” Psalam 39,1

Možeš misliti da se ovaj korak suprostavlja onom prijašnjem. Ali, evo zašto to nije tako:

Jednom kada smo se potpuno pokajali i otvoreno primili Božje spasenje koje čisti, u svom srcu moramo odlučiti da živimo pravedno.

Ali, uz ovo jako važno upozorenje!

Moramo priznati da ovo ne možemo živjeti u svojoj snazi; potrebna nam je Božja milost da nas osposobi da živimo pravedno.

Opasnost u ne činjenju 5. koraka je da smo skloni živjeti neovisno od Boga, da se oslanjamo na svoju mudrost i sposobnosti da se izvučemo i čuvamo van opasnosti.

Samo Bog može to učiniti.

I samo nas Božja milost može osposobiti da živimo pravedno. Nitko od nas nije sposoban ispuniti Božji zakon. Zato je Isus morao doći na zemlju i umrijeti!

Imamo Božji zakon u Starom zavjetu, ali toliko smo manjkavi da niti jedan dan ne možemo da ne kršimo Njegov zakon, nenamjerno ili namjerno.

I tada nastupa Božja milost.

Daje nam snagu da se dignemo iznad naših slabosti, odbacimo kušnje i živimo pravedni život na koji nas je On pozvao.

7. Čekaj na Boga

“Strpljivo čekah na Gospodina i on se meni prignuo i uslišao vapaj moj.” Psalam 40,1

Volim slikovitost hebrejske riječi “čekati”. Na hebrejskom je to riječ qavah.

Ona znači vezati zajedno uvijajući, kao što se uže uvija. Podsjeća me to na stih “Trostruko uže ne kida se brzo.” Propovjednik 4,12

Ali, što znači čekaj na Boga?

Može značiti da sjedimo u molitvi tiho čekajući da čujemo Njegov glas – otežući.

Može značiti da umjesto da užurbano donesemo odluku i to učinimo, da čekamo na Njegovu mudrost – iščekujući.

Može značiti ostati u Njegovoj prisutnosti dok ne osjetimo mir koji nam je potreban – nadajući se.

U svakom od ovih primjera čekanja na Boga, događa se nešto nadnaravno. Naš život postaje čvršće isprepleten sa Njim dok naš kršćanski život postaje snažniji i mi u njemu rastemo.

8. Svjedoči Božje milosrđe

“Propovijedao sam pravednost na zboru veliku: evo, usta svoja nisam susprezao, Gospodine ti znaš. Pravednost tvoju nisam sakrio u svome srcu; objavio sam tvoju vjernost i tvoje spasenje: nisam od zbora velikoga zatajio dobrotu tvoju ni tvoju istinu.” Psalam 40,9-10

Nevjerovatna je snaga u našem svjedočanstvu!

Čak i Otkrivenje 12,11 kaže: “I pobjediše ga krvlju Jaganjčevom i rječju svoga svjedočanstva.”

Naše je svjedočanstvo moćno oružje za poraziti neprijatelja; a poraziti neprijatelja ovdje je životno važno jer tako uspostavljamo svoju pobjedu!

Nemoj ni na trenutak pomisliti da nakon pokajanja i prihvaćanja Božjeg spasenja, odluke da živiš pravedno milošću i zatim čekaš na Boga, da će neprijatelj samo ležati i reći: “Čovječe, stvarno je loše, izgubio sam ovoga.”

Ne!

On će se vratiti nazad jače i snažnije da te pokuša poraziti. Moraš imati strategiju. Moraš imati pripremljeno oružje. A jedno od moćnih oružja to je tvoje svjedočanstvo!

Svakodnevno vježbaj svoje svjedočanstvo u svom srcu i iskoristi svaku priliku da ga dijeliš sa drugima.

Svaki put kada to učiniš daješ snažan udarac neprijatelju!

9. Uživaj u Božjem zakonu jer je tvoja zaštita

“Uživam činiti volju tvoju, Bože moj: jest, zakon tvoj mi je u srcu.” Psalam 40,8

David je volio Božji zakon. Dok čitamo kroz Psalme, čitamo kako je David volio Božji zakon.

Netko će možda reći da više nismo obavezni držati Božji zakon, jer u Novom zavjetu nismo više pod zakonom, već u milosti.

Ali, ovo je pogrešno tumačenje onoga što Pavao piše u 6. poglavlju Rimljana.

Istina je, nismo spašeni zakonom. Naše opravdanje nije zakonom, potpuno suprotno. Zakon nas osuđuje, jer pokazuje koliko smo grješni!

Zakon nas vodi da prepoznamo dubinu našega beznađa.

Jednom kad to shvatimo, milost nas može preplaviti!!

Trebamo zakon jer bez njega nemamo ništa da nas podsjeti na Božju svetost i pravednost i Njegovo očekivanje da živimo sveto i pravedno, također… po Njegovoj milosti.

10. Prihvati Božju ljubav

“Nemoj mi uskraćivati svoje nježno milosrđe, Gospodine; neka me dobrota tvoja i istina tvoja svagda čuvaju.” Psalam 40,11

Kadgod nas Bog disciplinira važno je da otvorimo svoja srca da u punini prihvatimo ljubav kojom nas On voli.

Ne udaljuj se od Njega.

On disciplinira one koji ga vole. Njegovo discipliniranje je samo znak da si stvarno Božja kći!

I baš kao svaki roditelj koji disciplinira svoje dijete u ljubavi, nakon discipliniranja dolazi zagrljaj i sigurnost o roditeljskoj ljubavi. I Bog te želi zagrliti i uvjeriti u svoju ljubav.

U Sefaniji čitamo neodložan poziv na pokajanje. Bog dolazi i sudit će svijet, uključujući i Jeruzalem, zbog idolopoklonstva i pokvarenosti.

Kroz Sefaniju Bog govori snažno. On se ne suzdržava u opisivanju svog gnjeva protiv Njegovog naroda.

Ali, tada daje obećanje onima koji se potpuno pokaju: “Silan je Gospodin, Bog tvoj, usred tebe; on će spasiti, on će se s veseljem nad tobom radovati; on će počivati u svojoj ljubavi, s pjesmom će se on nad tobom veseliti.” Sefanija 3,17