“Silan je Gospodin, Bog tvoj, usred tebe;
On će spasiti, On će se s veseljem nad tobom radovati;
On će počivati u svojoj ljubavi, s pjesmom će se On nad tobom veseliti.”
Sefanija 3,17
Volim Božić. To me uvijek podsjeti na moje djetinjstvo u Njemačkoj. Još mogu zamisliti centar Frankfurta ukrašen svjetlima i Božićnim drvcima, miris prženih bajama i lješnjaka i pogled na ogromne paprenjake u obliku srca ukrašenih raznim bojama. Sjećam se šetnje kući s Božićnog sajma kada snijeg tiho pada na uspavane ulice Frankfurta. Sve je to nekako pojačavalo osjećaj mira i divljenja koji me obuzimao dok smo čekali najvažniji od svih rođendana ikada; vrijeme kada smo slavili što je sam Bog postao čovjekom. To je bilo u pravom smislu rođenje ljubavi.
Ova beba o kojoj pjevamo došla je na svijet zbog vrlo određenog, mračnog ali u isto vrijeme lijepog razloga. Rođen je da umre. Onaj koji je bio svet je došao spasiti zaprljane i grešne. Onaj koji će živjeti savršenim životom učinio je to za one koji ne mogu nije jedan udah udahnuti bez da zgriješe.
U ovom se očitova ljubav Božja u nama: Bog Sina svoga jedinorođenoga posla u svijet
da živimo po njemu. (1.Ivanova 4:9)
Dok je proslava Božića ustvari proslava najvažnijeg rođendana koji se ikada dogodio, naša pažnja ne bi trebala ostati usredotočena samo na slatku bebu u jaslama.
Križ nam uvijek treba biti u mislima jer to je mjesto na kojem se očitovalo Božje savršeno djelo ljubavi.
Božje srce je toliko bilo puno ljubavi za nas, Njegov narod, da je izabrao postati poput svog stvorenja, malena beba potpuno ovisna o grešnim ljudima da se brinu za nju i odgajaju ju. Dok je odrastao u savršeno ljubaznog i suosjećajnog čovjeka, trebao se suočiti s ružnoćom, izdajom, patnjom i boli kako bi mogao spasiti ljude kojima nije bilo ni stalo. To je ljubav.
Njegova se ljubav nastavila i nakon križa. U njegovoj ljubavi nas je slijedio s nježnom strašću koju ne možeš naći u svijetu. Daje nam nova srca i nove želje. Nikada nas ne ostavlja same. Tješi nas kada nam to najviše treba. Čuje naše molitve, pomaže nam da rastemo u svetosti i čini da nam sve pridonosi dobru. ( Rimljanima 8. poglavlje). Sve to odražava Njegovu vječnu ljubav.
Ali čak ni tu ne možemo stati.
Ono tko Krist je i ono što je učinio za nas, trebalo bi nas potaknuti da djelujemo. Trebamo biti darežljivi s onima koji su oko nas jer je i Bog darežljiv sa nama. Moramo pokazati suosjećanje onima koji pate (čak i ako su sami uzrok svoje patnje) jer je i Krist suosjećajan prema nama. Moramo naći načina da volimo one koje je teško voljeti i da se brinemo za one u potrebi jer kad to činimo za druge ispunjavamo zakon Kristov i usmjeravamo ih na Njega.
Ljubljeni, ljubimo jedan drugoga jer ljubav dolazi od Boga i tko god ljubi je rođen od Boga i poznaje Boga. ( 1. Ivanova 4:7)
Advent je odlično vrijeme za pogled unutar sebe. Pogledati na one stvari koje je Bog učinio u nama i kroz nas. To je također vrijeme da tražimo nove prilike da sudjelujemo u ovoj svetoj i divnoj Božjoj ljubavi prema drugima. Takav pogled unutra samo će donijeti ploda ako raste iz našeg pogleda na Sina Božjeg.
