Jedna od najvećih prevara koju je crkva proturila svijetu je ova: kad dođemo Kristu, Bog će ukloniti sve naše patnje.
Samo čitajući Novi zavjet ili znajući barem nešto o povijesti crkve, dokazuje da je to krivo.
Isus je patio. Apostoli su patili.
U stvari, kroz cijeli Novi zavjet čitamo da je časno patiti, jer tako se povezujemo s Kristom na vrlo poseban način.
Doći Kristu ne oslobađa naš život patnje, već daje našoj patnji veću svrhu.
Iako znam da su meme (gafovi) i šale, upravo to, šale, na neki način vjerujem da je Bog dopustio da se drama 2020. godine dogodi kao test.
Ako si čitala biblijsku knjigu Otkrivenja, onda znaš da ovo s čime se suočavamo ove godine, je ništa prema onome što treba doći.
Da, patnja je jako pojačana.
U stvari, kao da svakog dana očitavamo novu razinu patnje.
Jednog dana su pobune na ulici, onda su Biblije paljene u Portlandu (Oregon).
Nekoliko tjedana poslije jedan od pristaša Trumpa ustrijeljen je i ubijen u Portlandu.
Sve se sakuplja i osjećamo ono što je Isus govorio o “porođajnim trudovima”, sve su bliže i sve su intezivniji.
Patnja je alat u Božjoj ruci kojim On čini velika djela u našem životu, ako mu to dozvolimo.
Opasnost je kada Bog u svojoj ruci ima čekič i dlijetlo, radeći i uklanjajući iz našeg života ono što odvlači pažnju i umanjuje vrijednost našeg svjedočanstva, a mi se opiremo.
Naš otpor dovodi do toga da Božji čekić udara jače, uklanjajući veće komade da bi stvorio dragulj koji On oblikuje.
Ono što bi moglo biti velika služba postaje manja kada se opiremo patnji.
Kada prihvatimo patnju, i kada je naš odgovor na patnju “Gospode, što me želiš sada naučiti?”, tada On može mnogo lakše djelovati u našem životu, oblikujući i stvarajući dragocjeni dragulj od našeg života za svoju slavu.
3 Važne istine za kršćane koji pate
Pavao započinje 2. poslanicu Korinćanima govoreći o patnji.
Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, Otac milosrđa i Bog svake utjehe, koji nas tješi u svakoj našoj nevolji da bismo mi mogli tješiti one koji su u bilo kakvoj nevolji utjehom kojom smo i sami od Boga utješeni. 2. Korinćanima 1,3-4
Ova se tema provlači kroz pet poglavlja koja čitamo ovaj tjedan, dok otkrivamo kako nas Bog želi učiti kroz našu patnju.
Ali, prvo se moramo zapitati što je dovelo do naše patnje.
Ponekad nas je do naše patnje doveo grijeh; i Bog želi očistiti naša srca od svake nečistoće koja dovodi do patnje.
Drugi put, On želi izgraditi naš karakter (Jakovljeva 1,2-4) ili nas želi dovesti do toga da prihvatimo Njegovu milost, umjesto da se pouzdajemo u svoju snagu.
Je li Bog stvorio patnju? Ne!
On daje samo dobro. Ali, u Jobovoj knjizi vidimo kad neprijatelj želi da patimo, Bog to dopušta.
Zapamti, Bog ga drži na kratkoj uzici!
I što je neprijatelj zamislio za zlo, Bog koristi za dobro. On će svaku patnju kojom nas neprijatelj želi uništiti, dovesti do veličanstvene službe!
1. Bog želi svaku tvoju patnju učiniti službom.
“… koji nas tješi u svakoj našoj nevolji da bismo mi mogli tješiti one koji su u bilo kakvoj nevolji utjehom kojom smo i sami od Boga utješeni.”
U ovom stihu vidimo da nas Bog u patnji tješi. Zašto?
Zato da bi se osjećali bolje? Ne. Bog nas tješi u patnji zato da mi s Božjom utjehom tješimo druge.
Postajemo cijev kroz koju Božja utjeha, dana nam u našim patnjama, može teći, dajući istu utjehu drugima u njihovim patnjama.
Zato patnja ne smije postati centar našeg života.
Dovodi nas u veliku kušnju da od naše patnje stvorimo svoj identitet, da se poistovjetimo s njom, nazivajući se kroničnim bolesnicima ili žrtvom zlostavljanja.
Ovo je krivi fokus i on nam krade službu koju Bog želi provesti kroz nas.
Umjesto toga, držimo svoj fokus na Kristu i Njegovoj pobjedi u nama i kroz nas. Na taj način stvaramo put za Njegovu utjehu da ispunja nas i teče kroz nas i onda možemo služiti onima koji pate oko nas istom utjehom kojom je On utješio nas.
Sječajući se toga u svojim patnjama udružujemo se s Kristom, koji je i sam patio.
Kakva je čast biti udružen s Kristom!
2. Bog želi dati nadu u patnji.
Stoga, imajući ovu službu, budući da je milosrđem zadobismo, ne posustajemo. 2. Korinćanima 4,1
Kada patimo, lako se i obeshrabrimo.
Ali, u ovih prvih pet poglavlja, uvijek iznova čitamo, kako nam Bog daje nadu, hrabrost i snagu da kroz doba patnje prolazimo pobjedonosno!
On ne dozvoljava da patnja od nas učini žrtve, već da budemo pobjednici!
“A onaj koji nas upravo za to i sazda jest Bog” 2. Korinćanima 5,5
“A onaj koji nas zajedno s vama utvrđuje za Krista, on nas i pomaza — Bog. On nas i zapečati i dade zalog u srca naša — Duha.” 2. Korinćanima 1,21-22
Volim ovu sliku “zalog”.
Božje obećanje na kraju je da ćemo nakon ovog života živjeti s Njim, cijelu vječnost gdje nema ni patnje ni boli.
Ali, On zna da je ovaj život težak i da možemo zaglaviti u patnji toliko da zaboravimo Njegovo obećanje vječnog života u nebu.
Zato nam je dao “Utješitelja”, Duha Svetog kao polog. Obećanje. Očevo obećanje…
On nas ispunja nakon spasenja. A onda, potpuno ispunja naše biće nakon što smo kršteni Duhom Svetim (s govorom u jezicima kao potvrdom za to).
Ova nada i utjeha podsjeća nas da dok sada patimo u tijelu, ako se predamo Duhu Svetom da radi u našim životima, naš unutarjni čovjek jača.
O tome Pavao govori u 4. poglavlju.
U svemu pritisnuti, ali ne pritiješnjeni; dvoumeći, ali ne zdvajajući; progonjeni, ali ne napušteni; obarani, ali ne zatrti; svagda umiranje Gospodina Isusa u tijelu pronosimo da se i život Isusov u tijelu našem očituje…. Zato ne posustajemo. Naprotiv, ako se naš izvanjski čovjek i raspada, ipak se nutarnji obnavlja iz dana u dan. 2. Korinćanima 4, 8-10,16
3. U našim patnjama Bog je sakrio evanđelje.
U našim patnjama, mi doslovno nosimo evanđelje.
Naše tijelo propada, slama se; naši osjećaji nas preplavljuju i donose stres, naše ljudsko razmišljanje govori nam da nema nade.
Ipak, Duh Sveti u nama podsjeća nas da naša tjelesna smrt donosi vječni život…
On nas podsjeća da je naša patnja “prekomjerno, preko snage, opterećeni te smo već strepili i za život” (1,8), ali to nije iznad Božje sposobnosti ili snage…
On nas podsjeća da naša situacija nije beznadna. Umjesto toga “ mi svi koji otkrivenim licem slavu Gospodnju kao u zrcalu gledamo, u isti se lik preobražavamo iz slave u slavu, kao od Gospodnjega Duha.” 2. Korinćanima 3,18
Koja predivna poruka u patnji.
Smrt donosi život, slabost stvara mjesto snazi, i beznadnost završava u slavi.
Sve po snazi i sili Duha Svetog koji je uskrsnuo Krista iz mrtvih i sada boravi u nama!
Draga sestro, ako danas patiš bilo tjelesno, psihički, emocionalno ili u drami koja je cijeli svijet trenutno zavrtjela, molim se da ovo proučavanje kroz 2. Korinćanima govori ravno u tvoje srce i pomogne ti podignuti pogled prema gore odakle dolazi tvoja pomoć!
