Zamišljam da je ponekad bilo razočaravajuće.
Napustili su Egipat u nevjerovatnom uzbuđenju. Bog je dramatično porazio faraona i izašli su iz svog ropstva natovareni zapanjujućim bogatstvom.
Ne znam jesu li zamislili da će izravno ući u Obećanu zemlju, ali sigurna sam da nikad nisu mogli zamisliti da će lutati godinama u pustinji, jedući svakodnevno istu hranu za svaki obrok, i morati boriti se s neprijateljem nakon neprijatelja.
Ali, najveći neprijatelj s kojimsu se borili nije bio fizički neprijatelj, već onaj unutar njihovih srdaca.
Negativnost.
Započela je samo nekoliko dana nakon što su napustili Egipat i smjestili se uz Crveno more. Smješteni u sendviču između vodene površine i nadiranja egipatske vojske, već su zaboravili moćnu Božju ruku koja ih je oslobodila najmoćnije dinastije tog doba – uništavajući je u prašinu do kraja.
Umjesto da se suoče sa svojom nevoljom u vjeri, navalili su na Mojsija govoreći kako im je bolje bilo u Egiptu.
Ove riječi su ponavljane s uznemirujućom redovitošću kroz njihovo čitavo putovanje u Obećanu zemlju. U stvari, sa svakom preprekom prigovaranje je raslo sve dok Izraelci nisu pogledali na svoje vrijeme u Egiptu sa čudnom naklonošću!
Bog je bio strpljiv s njima za određeni period.
Ali, došlo je do točke kad su pretjerali.
Znaš li da možeš pretjerati kod Boga? Znaš li da će ti Bog ponekad dati to što želiš i kad to nije Njegova volja?
Postoji u tijelu Kristovu neko čudno, mistično vjerovanje da krajnji ishod situacije pokazuje Božju volju. Ali, ova vrsta que-serra-serra (što bude-bit će) vjerovanja u najboljem slučaju je pogrešna, a u najgorem slučaju opasna jer propušta da ide u duhovnu borbu za ono što jest Božja volja i što neprijatelj hoće zaustaviti. Isto tako, ovo vjerovanje propušta da uzme u obzir čovječju grješnu narav koja upravlja i gura dok ne bude po njenom.
Ovaj način pretpostavlja da Bog odbija, uz prkos čovječjoj pobuni, da dozvoli da se čovjeku dogodi nešto što nije Njegova volja. Ali, u Brojevima 11 vidimo drugačije.
Izraelićani su bili siti mane.
Da, ta ista mana koja je doslovno bila rosa s neba, nadnaravno proviđena hrana.
Negativnost je pustila korijen i rodila takvu nezahvalnost da su se, u stvari, usudili prigovarati nadnaravnom Božjem snabdjevanju.
Htjeli su meso.
Biblija nam kaže da je svaki Izraelac stajao na vratima svog šatora i plakao. Ali, nisu oni samo plakali već su se počeli podsjećati svojih dana u Egiptu, snivajući o svoj predivnoj hrani koju su tamo jeli.
I na kraju, Mojsiju je bilo dosta.
Došao je ljutit pred Boga, i Božji odgovor je bio (parafraziram):
„Hoćete meso? Dobro, poslat ću vam meso! Jest ćete meso ne jedan dan, ne dva dana, ne pet dana ili deset ili dvadeset, već svaki dan, cijeli mjesec sve dok vas ne prepuni!“
Možemo li uvrijediti Boga?
Mislim da se ovdje jasno vidi da je Bog uvrijeđen. Duboko uvrijeđen.
On je izveo djecu Izraelovu iz užasnog ropstva na put u zemlju koju im je On obećao i pripremio. On ih je spasio i tada blagoslovio s nadnaravnom hranom koju nitko prije nije vidio ni jeo na zemlji, nitko prije niti itko poslije.
I koji je njihov odgovor? Počeli su prezirati tu hranu i žaliti što su, uopće, napustili Egipat.
Oni su uvrijedili Boga!
Moramo biti pažljivi u čuvanju naših srdaca.
Slažu li se želje našeg srca s Božjim željama? Biblija nam kaže da ako uživamo u Gospodu On će ispuniti želje našeg srca. Ono što se često propušta je da ako mi uživamo u Gospodu, to znači ako nalazimo potpuno i cjelovito zadovoljstvo u Njemu, Njegove želje postaju naše želje!
Ali, što se događa ako naše želje nisu iste s Božjim željama?
Hoće li nam On ispuniti i te želje?
Da, ponekad hoće ako smo dovoljno uporni. On će popustiti našoj volji.
Nije nikad dobro kad On to učini.
Ali, to ne staje tu.
Kad su Izraelci stigli blizu Obećane zemlje, Mojsije šalje izaslanstvo.
Svi znamo tu priču: 10 uhoda donose negativni izvještaj, a samo Jošua i Kaleb imaju vjeru i pouzdanje da mogu nadvladati neprijatelja.
Ove riječi govore sve: „i bili smo u vlastitim očima kao skakavci prema njima i takvi smo bili u njihovim očima.“
Sjeme nevjere koje je bilo posijano u njihovim srcima donijelo je plod nesigurnosti. „Kako smo se osjetili kao da smo skakavci ovim divovima, mora biti da su i oni nas tako vidjeli.“
I oni su uvrijedili Boga.
Isti Bog koji je jednom rukom uništio moćnog faraona u Egiptu bio je, izgleda, nemoćan protiv ovih divova, jer je 10 uhoda izjavilo da je nemoguće pobijediti ovog neprijatelja.
U Brojevima 14 čitamo da su Izraelova djeca glasala da ne uđu u Obećanu zemlju.
Negativnost, nezahvalnost, nezadovoljstvo i pesimizam Izraelaca duboko su uvrijedili Boga i On uništava 10 uhoda koji su donijeli podcjenjivački izvještaj.
Nitko stariji od 20 godina i više neće ući u Božji blagoslov– osim Jošue i Kaleba.
Posljedica njihove negativnosti i nezahvalnosti Bogu bila je smrt u pustinji.
Neka ovo bude lekcija za nas.
Naša negativnost je uvreda za Boga!
Naša nezahvalnost je uvreda za Boga!
Naš pesimizam je uvreda za Boga!
Hebreji 11 kažu: „Bez vjere je nemoguće udovoljiti Bogu.“ I suprotnost je istina. Naš nedostatak vjere Bogu se ne sviđa!
Posljedica naše uvrede Boga je da smo propustili naš blagoslov, onaj koji On ima za nas.
Draga sestro, možda si u pustinji, baš upravo sada, ali drži svoju vjeru. On te vodi prema tvom odredištu, blagoslovu i cjelovitosti. To je put vjere! Ne dozvoli neprijatelju da posadi negativnost u tvoje srce. Nemoj uvrijediti Boga svojom nevjerom. Nevjera donosi plod nezahvalnosti, negativnosti i nesigurnosti u tvoje srce.
Ne čini ono što su Izraelci radili. Nemoj umrijeti u ovoj pustinji.
Uči od Jošue i Kaleba, vjeruj u svog Boga.
Jošua i Kaleb su vidjeli iste divove kao i ostalih 10 ljudi. Umjesto da vide nemoguću situaciju, vidjeli su mogućnost da se Bog proslavi!.
