Job pati. Proživljava strašne boli – u svakom smislu. Okružen ljudima, okružen svojim prijateljima misli da će ga oni razumjeti… nada se tome. No, shvativši da je potpuno neshvaćen u svojim patnjama, kreće u samosažaljevanje – kreće na mjesto na kojem nikoga od nas Gospodin ne želi… jer je tamo još veća tama.
To je tako ljudski… Svi se mi nadamo da naši najbliži razumiju ono što prolazimo i koliko nam je teško. Međutim, ako se oslanjamo na to da ćemo biti od njih shvaćeni, prihvaćeni i utješeni… najćešće ostajemo razočarani. Najdublje boli razumije samo Gospodin! Ako kod Njega tražimo utjehu, razumijevanje i ohrabrenje, nikada nećemo »ostati kratkih rukava«, nikada nećemo ostati razočarani i neutješeni…
Zato je dobro podijeliti s braćom i sestrama kada prolazimo kroz težak period, ali samo zato da nasnose u molitvi pred Gospodina – to je ono najviše i najbolje što nam oni mogu dati. A tada se otvaraju nebrojene mogućnosti kroz koje Gospodin može i hoće djelovati – pa čak i kroz ljude – ali ne samo kroz ljude… Utješit će nas utjehom Duha Svetoga, koja ne poznaje ograničenja. A tada ćemotom utjehom jednoga dana moći i mi sami nekoga utješiti – jer to neće biti prazne ljudske riječi, to će biti sila Njegova uskrsnuća koja diže iz mrtvih, diže iz očaja…
Dok Job razmišlja o prolaznosti ljudskog života, koji je najćešće borba, muka, istovremeno se divi Stvoriteljevoj ljubavi i privrženosti prema svakom ljudskom biću…
»Što je čovjek da ga toliko ti cijeniš, da je srcu tvojem tako prirastao, i svakoga jutra da njega pohodiš i svakoga trena da ga iskušavaš?« (Job 7:17-18)
On je tu stalno, svaki tren, pokušava zadobiti našu pažnju, kako bismo Mu konačno otvorili svoja srca i kako bismo konačno zakoračili s Njim već ovdje na zemlji u vječni život… Kako bismo iz prolaznog, kratkotrajnog života muke i borbe prešli već sada u vječni život radosti, mira i odmora s Njim!
Kako je to divno! Otac iznalazi razne načine da nas privuče bliže k sebi… i uvijek nas zove na još dublje zajedništvo… Pa je tako i svaka kušnja, prilika da zakoračimo u još dublje i iskrenije poznavanje Njega.
Neka nas ne plaši nikakva kušnja, neka nas ne plaši nepoznata staza života… Dovoljno je znati da je On tu uvijek, uvijek nas želi držati za ruku i korak po korak našu stazu osvjetljava.
Možemo Ga, poput Joba, pitati »zašto ovo, zašto ovako?«, ali ne sumnjajmo da je za neko dobro. Koliko želi i koliko je potrebno, toliko će nam i otkriti. Ono što ne otkrije, prilika je da samo vjerujemo…Ustrajno, čvrsto, čak tvrdoglavo! Kada prijeđemo planinu koja je ispred nas, držeći se za Njegovu ruku, ipak će nam puno toga biti jasnije.
Jednom je netko mudro rekao sljedeće:
Zato, uvijek se radujmo – pa čak i u kušnjama… »Svom radošću smatrajte, braćo moja, kad upadnete u različite kušnje, znajući da prokušanost vaše vjere stvara postojanost… (Jakovljeva 1:2-3)
A kušani smo svaki dan. Ne uvijek velikim kušnjama, ali zasigurno je svaki naš dan ispunjen malim iskušenjima i testovima naše vjere. Ne bojmo ih se! Tu su da nas ojačaju i još više približe Gospodinu. Budimo ih svjesni, ali i svjesni naše nemoći pred njima ako ne stojim čvrsto u Gospodinu.
Samo s Njim, opremljeni smo suočiti se sa svime… i ići iz slave u slavu, iz milosti u milost.
A kada se dogodi pad, kada se dogodi sumnja, kada se dogodi razočaranost ljudima, kada se dogodi samosažaljevanje… podignimo čim prije pogled prema Onome koji je i začetnik i dovršitelj naše vjere – i On će nas podignuti, ojačati i usavršiti.
Samo Mu zavapimo iskrena srca i dajmo Mu slavu u svemu, ne sumnjajući u Njegovu savršenu, vječnu ljubav i pravednost.
Ukoliko želite poslušati i moj video-komentar proteklog tjedna u Jobu, kliknite ispod:
[embedyt] http://www.youtube.com/watch?v=y_pT1eOAi7M[/embedyt]
