Kada gledaš u svoju budućnost, što vidiš?

Mnogi gledaju u svoju budućnost i samo vide isto. Iste frustracije. Iste borbe. Iste svakodnevne sitnice.

Oni ne vide izlaz.

Ne vide zavoj na cesti.

Što mi, kao kršćanke, trebamo učiniti kada život izgleda beznadno?

Što učiniti kada pogledamo na našu budućnost i sve što vidimo je muka, borbe i bol? Znamo da je Bog naša nada, ali teško nam je vjerovati da ćemo osjetiti radost te nade koju imamo u Njemu.

Dok počinjemo naš 2. tjedan proučavanja knjge o Ruti, vidimo Naomi baš u toj situaciji.

Njen muž odveo je nju i njihova dva sina iz Batlehema u Moab kada je došla suša i glad. Je li Naomi htjela napustiti obitelj i prijatelje?

Je li željela živjeti u zemlji koja ima povijest mučenja njenog naroda?

Biblija nam to ne kaže. Ali, nakon 10 godina života u Moabu, vidimo Naomi kao udovicu koja je izgubila doslovno sve.

Svog muža.

Svoju djecu.

Prošlih 10 godina bile su daleko od dobrog za nju. Kao udovica, nije imala muža da providi za nju. Ali, još gore. Sada nije imala više ni djecu da skrbe za nju, svoju majku.

Bila je potpuno bespomoćna.

Nije imala niti unuke kojima bi ispunila svoje misli i koji bi joj dali odmak od stalnih pitanja i bola koji guši.

Sve što je sada imala su njene dvije nevjeste udovice. Njihova situacija je bila bolja samo u tome što su puno mlađe od nje i mogu se ponovno udati.

Ali, tko će oženiti ostarjelu udovicu čije su godine za rađanje djece prošle?

Tko će providjeti sada za nju?

Kada se njene nevjeste ponovno udaju, one više nemaju nikakvu obavezu prema njoj. I tada će stvarno biti potpuno sama u ovoj Bogom zaboravljenoj zemlji njenih neprijatelja, gdje nema nikoga da skrbi za nju ili providi za nju.

Mogu samo zamisliti kako su izgledale njene besane noći, prevrčući se i vrteći se, pokušavajući zaustaviti nemirne misli.

Želeći biti najbolja svekrva Orpi i Ruti, oslobađajući ih obaveze, dozvoljavajući im da pronađu ponovno ljubav, ali boreći se sa sebičnošću držeći se njihovog dragocjenog odnosa.

Pitajući se što će biti sa njom kada odu dalje.

Jedno je kada mi napravimo loše poteze i završimo u slijepoj ulici jer smo same to odabrale. Možemo se ljutiti na sebe i naučiti iz loših odluka koje smo učinile.

Potpuno je druga stvar kada se nađemo u situaciji koju nismo same odabrale.

A ovdje je Naomi u situaciji koju nije sama odabrala i ne može se niti pravo ni ljutiti na osobu koja ju je dovela dotle, jer je ta osoba umrla.

Pismo nam ne kaže je li Elimelek pitao Boga prije napuštanja Betlehema i odlaska u Moab, pa se može zaključiti da nije to učinio.

Vjerovatno ih je, iz straha za dobrobit svoje obitelji, vodio iz Kuće kruha u Moab, da žive među ljudima koji su mučili njegov narod.

Sada nam to izgleda kao da su iz užarene tave skočili u samu vatru, jer iako je bilo hrane u zemlji, sada Naomi nema nikoga da providi za nju.

Kada se osjećaš bez nade učini ove dvije stvari

U situacijama kao što su ove, vidimo kakva je vjera kod ljudi.

Možemo vidjeti gledaju li u Boga kao Boga ili kao sredstvo da ispuni ono što žele i trebaju od Njega.

Često u situacijama poput ovih ljudi napuste Boga jer osjećaju da je On napustio njih; i onda iz ogorčenosti i razočarenja otiđu od Njega.

Ali, Naomi nije otišla od Boga.

Umjesto da je otišla od Boga, ona je krenula prema Njemu.

1. Sjeti se izvora svoje hrane

Možda odluka da se odsele u Moab nije bila ono što bi ona odabrala, ali to ne znači da je sada bila bez izbora. Stigla je riječ u Moab da je suša u Judeji prestala. Bog ih je posjetio i opet je bilo kruha u Kući kruha (Betlehemu).

Znajući da još uvijek ima obitelj u Betlehemu, Naomi se odlučila vratiti kući.

Znala je da se može prepustiti njihovoj milosti i to je bilo više od onoga što je imala sada. Naomi je znala gdje će naći hranu i odlučila da ode na izvor hrane za sebe.

Gdje mi nalazimo hranu za svoju dušu?

“Dođite k meni svi koji ste izmučeni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe i učite od mene, jer ja sam krotak i ponizan u srcu i naći ćete spokoj svojim dušama. Jer jaram je moj blag i breme je moje lako.” Matej 11,28-30

Iako bi trebali naći hranu za svoje duše i duh u Isusu, često tražimo ispunjenje te praznine drugim stvarima

Hrana
Filmovi
Plaža
Sanjarenje
Čitanje romana
Spavanje
Ekstremni sportovi

Ove nas stvari mogu privremeno ispuniti, ali nas nikada neće nahraniti.

Baš kao i vrećica čipsa koja nas može nahraniti privremeno, ali brzo se isprazni i tražimo još nezdrave hrane… i još nezdrave hrane… i još nezdrave hrane, jer naše tijelo treba hranu koja ga izgrađuje, ne ono što ispunja samo naše trbuhe.

Naomi je znala gdje se nalazi njena hrana i bila je spremna reći zbogom dvjema ženama koje su preostale i bile ostatak koji je veže za njenu najužu obitelj.

Reći zbogom njima, značilo je reći zbogom posljednjoj vezi koju je imala sa svojom djecom.

Ali, ona je bila spremna učiniti to i pronaći hranu koja joj je trebala i za tijelo i za duh.

These things may fill us up temporarily, but they will never nourish us.

2. Sjeti se svoje zajednice

Zanimljivo mi je da kada tugujemo i najviše trebamo zajednicu, tada je najveća kušnja da se odvojimo od zajednice koju nam je Bog dao.

U stvari, vidjela sam kako neki otvoreno odbacuju otvorene ruke svoje zajednice, zajednice koja očajnički želi voljeti i pomoći im u iscjeljenju, i onda se ti isti pitaju zašto su tako usamljeni.

U drugim situacijama vidjela sam kako neki odlaze iz zajednice koja ih voli i traže utjehu među strancima.

Ali, Naomi je donijela ispravnu odluku. Umjesto da se valja u samosažaljenju, bijedi i siromaštvu, ona je odlučila da skupi što joj je ostalo od života… i dostojanstvo… i vrati se kući, svojoj zajednici.

To nije bilo lako.

Činjenica je kada se vratila u Betlehem, svi su znali tko je ona, i to nam govori da je bila iz dobro poznate obitelji.

Dakle, vratiti se kući kao udovica i bez djece, osiromašena i vidljivo ostarjela, to nije bilo lako.

U stvari, moralo je biti ponižavajuće.

Ali, to je bila njena zajednica. Ne mislim da je niti na tren očekivala dobrodošlicu koju je primila.

U Ruti 1,19 piše: “Kada su došle u Betlehem, sav se grad uskomešao zbog njih…”

To je stvarno bila dobrodošlica kući.

Kao što ćemo vidjeti u narednih nekoliko tjedana, Bog je počastio Naominu odluku da se vrati kući i Bogu svojih očeva.

Zbog Božjih civilnih zakona, one nikada neće biti gladne.

I zbog Rutine odanosti, Naomi će biti dobro skrbljena. Ruta će se još jednom udati u Naominu obitelj, i ovaj put će se udati za vrlo imućnog čovjeka.

Naomi je prošla od ugodnosti sa mužom i djecom do gorčine gubitka i siromaštva i nazad u ugodnost plodonosnog života.

Svoje dane je završila bogata u svojoj žarkoj vjeri u Boga. Imućna u obitelji. Imućna u zajednici.

Budi sigurna, dok je još bila u Moabu nije mogla ni zamisliti da će joj život biti tako ispunjen. Sve što je mogla vidjeti bili su beskonačni dani tuge i siromaštva koji se pružaju pred njom bez kraja.

Ali, jedna ponizna i naizgled beznačajna odluka okrenula je njen cijeli život.

Pitam se danas, nalaziš li svoju svakodnevnu hranu do Isusovih nogu?

Čitaš li i moliš li svakodnevno Njegovu Riječ?

Otvaraš li se zajednici vjernika koju ti je On dao?

Ovo nije recept kojim ćeš promijeniti svoje okolnosti, ali će ovo promijeniti tvoj pogled na život.

Nada uvijek postoji. Sve dok imamo Isusa uz nas, sve dok imamo Božju Riječ u svojim srcima, sve dok imamo zajednicu vjernika koja hoda uz nas, imamo nadu!