Mnogi ljudi vide Boga samo kao Onog koji voli.
U našim se crkvama danas, Božja milosna ljubav naglašava i to je dobro. Volim milost jer je to evanđelje.
Ali, kad počneš čitati Bibliju ne moraš pročitati puno i naići ćeš na sudu. Oko 3. stranice… ili da budem precizna, u Postanku u 3. poglavlju, vidimo kako je čovjek pao i Božju osudu. Nakon nekoliko stranica dalje… u Postanku, u 6. poglavlju, čitamo priču o Noi i arci i potopu koji je Bog upotrijebio da osudi ljudsku zloću.
Sada proučavamo Izaiju, od 1. do 23. poglavlja i dok čitamo stih po stih ne možemo ne primjetiti, u poglavlju za poglavljem, proroštva o dolazećoj osudi ovih naroda:
- Babilon (Izaija 13-14)
- Asirija (Izaija 14)
- Filisteja (Izaija 14)
- Moab (Izaija 15-16)
- Sirija i Izrael (Izajia 17)
- Etiopija (Izaija 18)
- Egipat (Izaija 19)
- Egipat i Etiopija/Kuš (Izaija 20)
- Babilon (Izaija 21,1-10)
- Duma/Edom (Izaija 21,11-12)
- Arabija (Izaija 21,13-17)
- Jeruzalem (Izaija 22)
- Tir (Izaija 23)
Dakle, kako Bog koji voli može tako osuđivati?
Jedna od mojih prijateljica poznaje Gospodina jako dugo vremena. Prije nekoliko godina, dok je proučavala Stari zavjet, počela se uznemiravati. Sjećam se kad mi je jednog dana rekla: “Courtney, ne sviđa mi se Bog u Starom zavjetu. Izgleda ljut i tako zao. Draže mi se usmjeriti na Isusa i Novi zavjet.”
Razgovarale smo o tome zašto vidi Boga kao takvog. Jer… da budem iskrena, u knjizi Otkrivenja, Bog baš nije blag. Ni Isus nije izbjegavao govoriti o paklu… u stvari, govorio je o paklu više od ikoga u Bibliji.
Novi zavjet nam pokazuje oboje: Boga koji voli i Boga srdžbe.
Božja Riječ ovo govori o Bogu:
Bog je ljubav. (1. Ivanova 4,16)
Naš je Bog oganj koji proždire. (Hebrejima 12,29)
Isus je govorio svojim učenicima o progonstvima koja ih očekuju:
Nne bojte se onih koji ubijaju tijelo,
a dušu ne mogu ubiti;
nego se radije bojte onoga
koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu.
Matej 10,28
Toliko se puno stvari bojimo u svijetu, bojimo se progonstva, bojimo se nepoznatog, bojimo se smrti, bojimo se financijskih problema i zdrastvenih situacija. Ali, imamo li strah Gospodnji?
Možda se bojimo toliko stvari jer nemamo strah Gospodnji!
Zato čitamo u Rimljanima, u 2. poglavlju, da nas Božja dobrota vodi do pokajanja… ali za one koji su svoja srca otvrdnuli prema Božjoj dobroti, oni sakupljaju srdžbu za dan suda.
Ili prezireš
bogatstvo njegove dobrostivosti i uzdržljivosti i strpljivosti
ne znajući da te dobrostivost Božja vodi k pokajanju?
Nego tvrdokornošću svojom i neraskajanošću srca
zgrćeš na se gnjev za dan gnjeva
i objavljenja pravedna suda Božjega.
Rimljanima 2,4-5
Da bi razumjeli Božju ljubav za nas i Isusovu smrt na križu za naše spasenje, moramo razumjeti od čega smo spašeni. Naše spasenje nas spašava od Božjeg suda.
Ali, tko odbije Isusa i spasenje, skuplja osudu na sebe.
Čula sam jednom pastora kako pojašnjava:
Kao kada koristimo svoju karticu. Kada platimo s karticom, nismo ništa platili sve dok nam ne dođe mjesečni račun za karticu.
Tako je i s grijehom. Mislimo da možemo griješiti i da se ništa ne događa. Ali, kada čovjek nastavlja griješiti, skuplja Božji gnjev i jednog dana kada umre i stane pred Boga, mora platiti za sve.
Ali na križu Isus je platio sav dug za naš grijeh. Sav grijeh koji smo nakupili i svu srdžbu koju smo sakupili, Isus je platio na križu.
Mogli smo učiniti užasne stvari, ali za one koji su se pokajali i koji vjeruju u Isusa, ti grijesi nisu više naši. Ne pripadaju nam.
Isus je platio sve!!!
Božja srdžba je zadovoljena.
Pogledajmo što piše u Izaiji 53,5-6
A on bijaše proboden zbog naših prijestupa,
satrt zbog naših bezakonja;
na njemu bijaše kazna — radi našega mira,
i njegovim ranama mi smo iscijeljeni.
Svi smo mi kao ovce lutali,
okrenusmo svaki svojim putem;
a Gospod je na nj svalio bezakonje sviju nas.
Dok se upuštamo u zemaljska zadovoljstva, uključujemo se u rasprave o Covid 19 i cijepljenju i politici, bjesni borba za ljudske duše širom svijeta. Zemaljske udobnosti i medijske novosti lako nam odvlače pažnju od skoroog dolaska srdžbe Božje.
Vidim rušenje morala na svakoj razini društva i podsjeća me to na riječi u Rimljanima, u 1. poglavlju kada Bog na kraju prepušta ljude njihovim iskvarenim mislima. Ovo prepuštanje… to je u osnovi, presuda samom narodu.
Otkriva se naime s neba
gnjev Božji na svaku bezbožnost i nepravednost ljudi
koji istinu sputavaju nepravednošću.
Jer što se o Bogu može znati, očito im je; ta Bog im očitova.
Jer ono nevidljivo njegovo,
njegova vječna i sila i božanstvo,
umom se razabire u djelima od stvaranja svijeta,
tako da nemaju isprike.
Rimljanima 1,18-20
I kako nisu smatrali vrijednim držati se spoznaje Boga,
predade ih Bog nevaljanu umu da čine što ne dolikuje,
puni svake nepravde, bludnosti, pakosti, lakomosti, zloće;
puni zavisti, ubojstva, svađe, prijevare, zlobnosti; došaptavači,
ogovarači, bogomrsci, nasilnici, oholice, hvalisavci,
izmišljači zala, roditeljima neposlušni,
nerazumni, nepouzdani, bešćutni, nepomirljivi, nemilosrdni.
Spoznavši odredbu Božju
da oni koji takvo što čine zaslužuju smrt,
oni ne samo što to čine nego i odobravaju onima koji čine.
Rimljanima 1,28-32
Vidimo ovdje da je Bog i Bog ljubavi i Bog osude. To nije lako razumjeti, zar ne?
Nekoliko zadnjih postova, koje sam pisala na blogu, dok proučavamo knjigu Izaije, stvarno su mi bili zahtjevni.
Želim ostati vjerna dok poučavam Božju Riječ, ali mnoga od ovih poglavlja u Izaiji nisu baš ispunjena toplinom.
Ne želim da se ljudi osjećaju loše…, ali nije lijepo ne reći ljudima da se ne mogu zafrkavati s Bogom.
Ne pomažemo ljudima kada ih ne upozorimo.
U stvari, možemo ih povrijediti vječnom patnjom.
Moramo pronaći ravnotežu u crkvi kada dijelimo o Božjoj ljubavi i milosti i osudi i srdžbi Božjoj. Nisam sigurna da to znamo napraviti na najbolji način.
Ono što znam jest da Božji narod prepušta srdžbu i bijes Bogu.
Pogledajmo Rimljane 12,14-21 i primjetimo koliko je puta rečeno Božjem narodu da voli i blagoslivlja svoje neprijatelje ili one koji su ih povrijedili.
Primjetimo da Bog kaže da se ne osvećujemo, već “dajte mjesta Božjem gnjevu.” U stvari, neka Bog sudi, a mi ljubimo.
Blagoslivljajte one koji vas progone,
blagoslivljajte, a ne proklinjite!
Radujte se s radosnima i plačite s uplakanima!
Budite iste misli jedni prema drugima.
Ne težite za nečim visokim, nego pristajte uz ponizno.
Ne budite sami sebi mudri.
Nikomu ne vraćajte zlim za zlo.
Starajte se za dobro pred svim ljudima.
Ako je moguće, koliko je do vas, sa svim ljudima budite u miru.
Ne osvećujte se, ljubljeni,
nego dajte mjesta Božjem gnjevu;
jer pisano je: Moja je osveta, ja ću uzvratiti, govori Gospodin.
Stoga: Ako je gladan neprijatelj tvoj, hrani ga;
ako je žedan, poji ga.
Jer to čineći, ugljevlje ognjeno zgrćeš na glavu njegovu.
Ne daj zlu da te svlada, nego pobjeđuj zlo dobrim.
Rimljanima 12,14-21
Ovo me dovodi do našeg početnog pitanja: Kako Bog koji voli, može tako osuđivati?
Mislim da ću dozvoliti da Bog odgovori na to pitanje, i usmjeri nas na ove stihove:
Jer Bog tako uzljubi svijet te dade Sina svojega jedinorođenoga
da svaki koji vjeruje u njega ne propadne, nego ima život vječni.
Ta Bog nije poslao Sina svojega na svijet da svijetu sudi,
nego da se svijet po njemu spasi.
Tko vjeruje u njega, ne sudi mu se,
a tko ne vjeruje, već je osuđen,
jer nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega.
A ovo je taj sud: svjetlo je došlo na svijet,
ali ljudi više uzljubiše tamu nego svjetlo
jer im djela bijahu zla.
Jer svatko tko čini zlo, mrzi svjetlo i ne dolazi k svjetlu
— da se ne razotkriju djela njegova.
Ali onaj tko čini istinu, dolazi k svjetlu,
kako bi se očitovala njegova djela,
jer su u Bogu učinjena.
Ivan 3,16-21
Vidimo u Izaiji da Božja osuda dolazi.
Ali, također vidimo u Izaiji i Božju ljubav kroz obećani dolazak Mesije.
Kao Božje dijete nemojmo nikada zaboraviti, čak i u teškim danima, koliko puno Bog voli svaku od nas!
Nikada se nećemo morati suočiti s Njegovom srdžbom.
On nam je oprostio sve grijehe i On je Emanuel – Bog s nama.
Nikada nisi sama. On je s tobom sve do kraja!
Nastavi hodati s Kraljem,
Courtney
