Često čujemo “Ti si autorica svoje životne priče. Piši dobru priču!”
To je humanizam jer potpuno isključuje Boga sa scene.
Davidov primjer
U Psalmu 139:16 David je rekao: “Zametak moj već gledahu oči tvoje, i u knjizi tvojoj svi ovi udovi bijahu zapisani; dani su mi određeni dok još nijednog od njih ne bijaše.”
I vidimo da je David to zaista vjerovao jer je u momentu kada je mogao “pisati svoju životnu priču”, odnosno preuzeti vlast koja mu pripada, odlučio pustiti sve Bogu.
Iako je David već odavno pomazan za kralja Izraela, za sada je samo kralj Jude, a Išbaal, Šaulov sin, je kralj Izraela.
Zar nije Samuel rekao Šaulu; “Gospod je danas otkinuo od tebe kraljevstvo nad Izraelom i dao ga tvojemu bližnjemu, koji je bolji od tebe.”
Drugi primjer
Čula sam za jednog čovjeka koji je bio na nekoj konferenciji. Došao mu je propovjednik i rekao mu da ga vidi kako propovijeda mnoštvu.
Nakon toga, čovjek je odmah počeo stvarati mnoge planove oko onoga što mu je propovjednik govorio …
Jer ga je Bog pozvao.
Gurao je, išao je punom parom raditi sve moguće kako bi postao propovjednik … što prije. “Hitno! Hajde! Idemo! Bog me je pozvao!”
Na kraju je došao do propasti.
David je pustio Boga da piše njegovu životnu priču.
Ovaj drugi čovjek mislio je da je bilo do njega da piše svoju životnu priču.
Put je jednako važan kao i destinacija
Ne znam za tebe, ali kada se ja vozim u autu, samo čekam destinaciju.
Gledam na sat…”Koliko još ima dok ne stignem?”
Gledam znakove …”Koliko ima još kilometara?”
Želim stići!
I tako je kod većine nas u životu.
Bog nas je pozvao, Bog ima plan za naš život. Bog nam je rekao …
HAJDE! Idemo!
Zaboravljamo da smo na točki A, a cilj je točka Ž.
Između poziva i ispunjenja plana je dugačak put … sve točke od B do Z.
Problem je da ne gledamo na putovanje kao na nešto važno, ali na tom dugačkom putovanju … ima puno nekih okretanja, zaobilaženja i rupa.
Na tom putu, učimo puno o sebi.
Vidimo puno toga u sebi što se mora mijenjati ako želimo stvarno biti korisni Bogu.
Vidimo naše slabosti i sklonosti da opravdavamo svoje grijehe.
Učimo puno o Bogu, također!
Kada padnemo, i vraćamo se na početak puta, vidimo koliko je Bog vjeran, pun milosti i ljubavi za nas. Nikada nas ne ostavlja, nikada ne gubi strpljenje s nama.
I sve što doživimo … ono dobro i ono loše … priprema nas za točku Ž.
Da smo izbjegavale točke B do Z, propustile bismo sve te lekcije koje bi nas pripremile i opremile za točku Ž. Bez tih lekcija, došle bismo do točke Ž bez ikakvih iskustava … i bez svjedočanstva što nam treba da nas Bog koristi.
Draga moja, jesi li u vremenu čekanja?
Jesi li na putu i osjećaš se beskorisno i obeshrabreno?
Sjeti se da je Biblija puna priča o onima koji su čekali i imali težak put do destinacija: Mojsije, Josip, David, čak i Isus – koji nije ni krenuo u službu dok nije imao 33 godine. I čekao je 33 godine da služi samo 3 godine!
Nije destinacija važnija od onog puta na kojem si sada.
Bog te samo oprema.
On je Autor tvoga života.
