Molila sam Boga da to ukloni… ali On je rekao nePastorove riječi koje su me potresle danima
Transkript:
Bok, ja sam Courtney sa stranice womenlivingwell.org, doma Good Morning Girls, i dobrodošla natrag u 3. tjedan naše serije pod nazivom Ojačani u tajnoj odaji! Danas ćemo govoriti o čuvanju našeg srca – posebno kad Bog kaže „ne“. Podijelit ću s tobom riječi mog pastora koje su me potresle danima – toliko da jednostavno moram o tome govoriti ovdje u ovom videu – pa krenimo!
Znaš, Bog zna što našim srcima treba. On nam u Mateju 6:6 kaže da uđemo u svoju tajnu odaju, zatvorimo vrata i molimo se – jer zna da je to dobro za naše srce.
Kaže nam da mu vjerujemo, jer zna da strah i tjeskoba nisu dobri za naše srce. Kaže nam da zahvaljujemo i pjevamo hvale Njegovu imenu, jer zna da je to dobro za naše srce – oslobađajuće je za naše srce kad mu pjevamo.
On je za nas – On je Bog pun ljubavi.
Vidiš, Bogu nije potrebno da izvodimo – da izvodimo molitvu ili hvalu – ne, On želi autentičnu povezanost s nama, jer zna da je to ono što nama treba!
Ali mi često pokušavamo zaobići Njegov način, zar ne? Želimo zadovoljiti svoje potrebe kroz svijet – odmorom, drijemežom, skrolanjem po društvenim mrežama, zdjelicom sladoleda… I nemoj me krivo shvatiti – sve su to lijepe stvari, ali one ne mogu biti naš izvor. Ovaj svijet nam ne može dati mir – zapravo, najčešće nam ga oduzima.
Dok sam se pripremala za ovaj video, Bog mi je stavio na srce kako često idem u crkvu iz navike. Idem od kad sam bila beba – mama i tata su me vodili kad sam imala tek nekoliko tjedana. A sada imam 50 godina, pa sam čula mnoštvo propovijedi u životu. Kad tome dodaš biblijsku školu, YouTube i sve podcaste koje sam slušala – moj mozak je pun!
Uvijek sam voljela ići u crkvu, ali u posljednje vrijeme, kad je život pun teških briga – posebno zbog suprugova karcinoma – umjesto da se namjerno pomolim prije propovijedi: „Gospodine, nauči me danas nešto novo o Tebi, želim Te dublje upoznati“, ja jednostavno sjednem i pustim da sve ide svojim tokom.
Prošle nedjelje, moj muž i ja morali smo ostati kod kuće jer mu je broj bijelih krvnih stanica bio nizak i rizik od respiratorne infekcije velik. Inače sjedimo u predvorju crkve (izvan svetišta) zbog socijalne distance, jer prima kemoterapiju, ali ovaj put smo odlučili da ni to nije sigurno – Keith je jako druželjubiv i voli svima pružiti ruku prije i poslije bogoslužja. Ja doslovno hodam iza njega s bocom dezinficijensa!
Tako sam sjedila u pidžami, s Biblijom otvorenom u dnevnoj sobi, gledajući prijenos uživo na YouTubeu na velikom televizoru – i moj propovjednik je stvarno dobar! Mlad je, ali mudar – volim način na koji propovijeda. Inače su njegove propovijedi poticajne, ali prošlog tjedna pogodio je ravno u srž. Nisam očekivala da će, dok sjedim u svom dnevnom boravku, iz propovijedi o obraćenju Savla u Pavla (Djela 9) prijeći na 2. Korinćanima 12 o Pavlovu „trnu u tijelu“. I tada je kao da je Bog izravno progovorio meni.
Pročitao je taj odlomak i zatim rekao riječi koje su me potresle danima – još uvijek razmišljam o njima:
„Isus nas drži poniznima, da bismo ovisili o Njemu i da ne bismo hodali oholo.“
To je bilo za mene.
U tom trenutku, sve ono što sam ikad u tajnoj odaji, u molitvi, tražila od Gospodina da ukloni iz mog života – sve rane u mom srcu, sve teške odnose, sve uvrede koje su me proganjale, sve nevolje koje sam prošla, sadašnji križ moga muža i njegovu bolest – sve ono za što je Bog rekao: „Ne, neću to ukloniti“ – odjednom je dobilo smisao.
To su trnje u mom tijelu.
Pavao kaže: „Zadovoljan sam slabostima, uvredama, nevoljama, progonstvima i tjeskobama. Jer kad sam slab, onda sam jak.“
Bog ih ne uklanja jer je Njegova milost dostatna. Ona je dostatna tek kad ja postanem nedostatna. Kad sam slaba – tada sam jaka.
I kladim se da bih bila u iskušenju hodati „sa stavom“ kad bi mi život bio lakši i uredniji.
Mi često mislimo da kršćanska zrelost znači da ćemo na kraju života imati sve posloženo – da će naši dani izgledati skladno i savršeno, ali to jednostavno nije istina. Život je neuredan i složen, a Bog dopušta teškoće, uvrede i nevolje da nas sazriju.
Zato želim reći: Bog to čini – On nam govori kroz svoju Riječ! On je za nas! Zna točno što trebamo čuti – zato ne smijemo propuštati ni nedjeljnu propovijed ni vrijeme s Njim u tišini. On nam želi govoriti.
U Izrekama 4:23 piše:
„Svime što imaš čuvaj srce svoje, jer iz njega izvire život.“
Moćno, zar ne? Svime što imaš. Jer sve – naše riječi, djela, stavovi – izvire iz onoga što se događa u nama.
Ako smo iskreni, lako je spustiti stražu. Dani postaju tjedni, tjedni mjeseci, i bez da primijetimo, dijelovi našeg srca postanu umorni, iscrpljeni ili čak – otupjeli.
Koristim riječ otupjeli jer prije desetak godina, prije nego što je moja najbliža prijateljica napustila crkvu i udaljila se od Gospodina, sjedile smo jedna nasuprot drugoj i ona je rekla: „Ne osjećam ništa. Otupjela sam.“
Nije bilo riječi koje bi je pokrenule – kao da govorim zidu. I znala sam da nije dobro – nije čuvala svoje srce i neprijatelj je imao otvoren put da ga zarobi.
Moramo paziti – paziti na Božju riječ i paziti na svoje srce! Trebamo ga njegovati kao vrt – jer ako to ne činimo, korov će narasti i ugušiti svako dobro sjeme.
Znaš da volim Psalme – stalno ih čitam.
Psalm 1:2–3 kaže:
„Blago čovjeku… kojemu je radost u Zakonu Gospodnjem i o Njegovu Zakonu misli dan i noć. On je kao drvo zasađeno pokraj voda tekućica, koje daje svoj rod u svoje vrijeme i kojem lišće ne vene.“
• Uživati u Božjoj Riječi ne znači samo čitati je kao popis zadataka. To znači cijeniti je, dopustiti joj da oblikuje naše misli i odluke.
• Bog zna što trebamo – kad su tvoji korijeni zalijevani Riječju, tvoje srce je nahranjeno i stabilno. Nije otupjelo.
Trenutno imam krizanteme ispred ulaznih vrata, ali sam ih prestala zalijevati zbog mraza. Počele su venuti, a ja sam pomislila: „Ma dobro, neka se osuše, bacit ću ih uskoro.“ Ali moji susjedi imaju iste takve i još su žive – znači da bih i ja mogla održati svoje da sam nastavila brinuti.
Psalm 1 nas uspoređuje s drvetom posađenim uz potok. Takvom stablu ne treba kanta za zalijevanje – ima sve što mu je potrebno.
Tako je i s nama – kad smo blizu Bogu, Njegova životvorna prisutnost nas hrani. Rezultat? Plodnost i stabilnost, čak i u teškim razdobljima.
Ali ne zaboravimo – kao s „trnom u tijelu“ – čak i ukorijenjeno srce može biti napadnuto.
U mom starom dvorištu, prije četiri godine, trava je počela odumirati. Tek sam uredila prekrasnu terasu i htjela da trava oko nje bude zelena, ali bila je smeđa – kao da je suša pogodila samo moje dvorište.
Kad sam pozvala vrtlara, rekao je da imam vojne crve – gusjenice koje se hrane travom i brzo uništavaju travnjake! Nikad nisam čula za to, a sada sam morala ratovati s njima da obnovim travu. Bilo je frustrirajuće.
Na isti način, ako ne čuvamo svoje srce, ono može biti napadnuto. Zato moramo biti na oprezu – čuvati ga od napada i od korova.
Jedan od najvećih „korova“ je – gorčina.
Gorčina često počinje razočaranjem – kroz teškoće, uvrede, nevolje koje nas iznenade. Možda te prijatelj iznevjerio, možda si čula da te netko ogovara, možda ti molitva nije bila uslišana, dok drugima jest. Možda se tvoj san nije ostvario, a drugi žive svoj.
U početku je to samo rana. Ali kad ta rana nije predana Bogu, pretvara se u ogorčenost. A ogorčenost polako truje sve – tvoje misli, tvoju radost, tvoju sposobnost da vjeruješ.
U Hebrejima 12:15 piše:
„Pazite da ne iznikne koji korijen gorčine i ne prouzroči nevolju.“
Jesi li primijetila riječ korijen? Gorčina raste pod zemljom. Skrivena je. Zato moramo stalno dolaziti Gospodinu i govoriti: „Ispitaj me, Bože, i upoznaj srce moje. Vidi ima li u meni zle puti i očisti me.“
„Gospodine, pomozi mi oprostiti toj osobi – iščupaj taj korov prije nego što se proširi.“
Prijateljice, iščupaj i korov straha i tjeskobe.
Filipljanima 4:6–7 nas uči:
„Ne brinite se ni za što, nego u svemu, molitvom i prošnjom sa zahvaljivanjem, iznesite svoje molbe Bogu. I mir Božji, koji nadilazi svaki razum, čuvat će srca vaša i misli vaše u Kristu Isusu.“
I na kraju – iščupaj korov uspoređivanja.
Uspoređivanje je podmuklo, jer se skriva iza znatiželje ili brige – ne vidiš ga odmah, ali rađa ljubomoru. Gledaš nečiji život, obitelj, službu – i umjesto da se raduješ s njom, nešto u tebi šapće: „Ne sviđa mi se. Zašto njoj ide lakše nego meni?“
Taj šapat, ako ga ne prepoznaš, prerasta u nezadovoljstvo. A nezadovoljstvo polako krade tvoju radost i zahvalnost.
Kad čuvaš svoje srce od uspoređivanja, govoriš: „Gospodine, vjerujem Ti s mojom pričom. Ne moram se natjecati; mogu se odmoriti tamo gdje si me Ti postavio.“
Znam da sam danas duga, ali želim završiti ovako:
Neka tvoja tajna odaja – tvoj susret s Bogom – postane ograda oko tvog srca.
Neka Njegova Riječ bude alat koji čupa korov.
Neka Njegov Duh bude kanta koja zalijeva tvoje suhe korijene.
I neka Njegova prisutnost osvježi tvoju dušu.
Dok danas razmišljaš o svom srcu, zapitaj se:
„Što tamo trenutno raste?“
„Što treba iščupati?“
Možda je vrijeme da iščupaš gorčinu i posadiš oprost.
Da ukloniš strah i posadiš povjerenje.
Da izbaciš uspoređivanje i posadiš zadovoljstvo.
Prijateljice, tvoje srce je sveto tlo. Ne dopusti neprijatelju da ga gazi.
I umjesto da se ljutiš na Boga jer ne uklanja ono što pokušavaš izmoliti – možda Ga pitaj: „Gospodine, što želiš naučiti kroz ovo?“
Možda je taj trn upravo Njegov način da čuva tvoje srce. Jer trn koji želiš ukloniti možda je ono što te drži poniznom i ovisnom o Njemu.
Nema ponosa – nema oholosti ovdje.
Jer kad smo slabi – i svi to mrzimo – tada smo jaki, i Bogu pripada sva slava. 💛
Nastavi hodati s Kraljem.
