Sjedim ovdje, pišući teškog srca.
Nosim to u sebi, sada već dan i pol … pomalo je to težak teret za nositi.
Vidiš, jučer sam zabrljala.
Trenutno se nalazim u teškoj situaciji jer trebam operativni zahvat na koji moram čekati (molim te nemoj se brinuti previše, ja ću biti u redu. Stvarno. Obećavam.)
Mislila sam da ću imati operaciju u ponedjeljak, a umjesto toga provela sam dan obavljajući pretrage i dobivajući lijekove. Moj tip-A osobnosti je bio dotučen jer sam ja htjela da to bude obavljeno.
Ne gubiti vrijeme.
Samo napravite što treba biti učinjeno, dajte mi da se oporavim, jer ja imam super važne stvari za obaviti i ovo me samo odvlači.
Kužiš?
Ja sam ona koja obavlja. Ja sam osoba koja vidi i učini. Nisam besposličarka. Ja idem naprijed.
Problem je bio u tome da sam htjela umarširati i preuzeti kontrolu nad situacijom na kojom nisam imala nikakvu kontrolu.
I to je ono gdje sam prvo zabrljala.
Izgubila sam kontrolu nad svojim rasporedom i to me izludilo.
Cijeli sam dan potrošila podlažući se nečijem, tuđem rasporedu, što je za mene jednako gubljenju vremena. U stvari sam ležala tamo, u bolničkom krevetu brojeći koliko sam sati propustila na ovom „glupom zadatku“. To me totalno izludilo!
Umjesto da dopustim miru Gospodnjem da umiri moje srce (jer, pogledaj to, bila sam u situaciji gdje je netko drugi u kontroli. Dakle, samo sam trebala sjesti i uživati u danu odmora.) Dozvolila sam da mi gubitak kontrole ne samo ukrade mir, već i moju radost … i moje svjedočanstvo.
Dok sam stigla kući, nisam bila samo u tjelesnoj boli, već sam bila umorna, slomljena i ogorčena.
Mogu li ti dati, besplatni, savjet?
Kada te boli, kad si umorna i slomljena i ogorčena ne pričaj s nikim, samo sa Isusom.
Kad god smo takve naš jezik nađe načina da pobjegne i ako je jedina osoba s kojom pričamo u tom neobuzdanom trenutku Isus, barem će nam ostati naše svjedočanstvo i ugled.
Na žalost, ja sam imala trenutak djelomične amnezije i zaboravila sam da pričam samo s Gospodinom i otišla sam …
Čekaj …
Facebook.
Mogu čuti kolektivni uzdah, upravo sad.
Na sreću, amnezija nije bila tako jaka pa nisam stavila post na svoj zid. Ne, ali one s kojima sam podijelila – to je bilo dovoljno loše. U mojoj ljutnji i ogorčenosti podijelila sam nekoliko uvredljivih primjedbi o zemlji u kojoj živim, zalupila laptop i otišla u krevet.
Želim da mogu izbrisati taj trenutak.
Stvarno to želim.
To je ispod moje razine, reći nešto tome slično i sigurno misliš: „Ne budi tako gruba sa sobom. Svaka od nas je to učinila. Ljudi pređu preko toga, idemo dalje.“
To je istina.
Ali, ponekad je onome koji pogriješi teško nastaviti dalje.
Ja sam takva vrsta osobe.
Prema sebi samoj sam mnogo stroža nego prema bilo kome drugom.
Pokazujem milost slobodno svima oko sebe, ali prema sebi samoj sam vrlo škrta. Svakom drugom je dozvoljena druga, treća, četvrta, dvadeseta prilika, ali ja imam samo jednu mogućnost da učinim ispravnu stvar.
Nula tolerancije za greške.
Što ćeš učiniti kad pogriješiš i osjećaš da se ne možeš maknuti odatle.
1. Shvati da je tvoj osjećaj krivnje najvjerovatnije tvoj ponos. Moja nesposobnost da iskažem milost prema sebi samoj u stvari je ponos. Ja moram biti savršena. Znaš li zašto? Jer moram biti najbolja. Moram biti 100% u mojoj igri … svo vrijeme jer želim da ljudi vide samo najbolje od mene.
Znam – ja sam jako samo – osuđujuća osoba … to je jedan čudan način da podijelim svoje stare greške – „pogledaj me sad. Sad sam savršena. Otišla sam naprijed. Poboljšana.“
Ne baš tako. Jer, jučer sam dokazala da još uvijek nisam zauzdala svoju ljutnju niti svoj jezik!
2. Shvati da plod treba vrijeme da izraste. Plodu duha ne može se naručiti dok ploviš kroz život. „Hmmmm … da, halo, naručujem jednu suzdržljivost, krotkost … i možete li ubaciti i nešto radosti, s tim, također? Hvala!“
Zar to ne bi bilo lijepo?
Ali, ne. Kad posadiš stablo ono ne daje plod nekoliko godina. I prvu godinu možeš dobiti samo nekoliko jabuka. Ono treba vrijeme, rast, obrezivanje i mnogo brige da bi plod izrastao.
Tako i mi, trebamo biti strpljivi sa samima sobom, jer očigledno je da je Bog strpljiv s nama. Inače, On bi nam dao drugu sliku … npr. povrće. Možeš posaditi povrće i za nekoliko mjeseci dobiti žetvu, za razliku od stabla kojem trebaju godine!
3. Praštanje se pruža u dva smjera. Ponekad je najteže oprostiti samome sebi. Posebno kad imaš velika očekivanja od sebe samog. Ponekad je lakše oprostiti drugima jer od njih ne očekuješ kao što očekuješ od sebe samog. Ali, kad ne dozvoliš samom sebi pogrešku, tada imaš problem oprostiti samome sebi kad pogrješiš.
Odbijanje pružanja oprosta samome sebi odvest će te na put samoosuđivanja.
Dok ponovno promatraš svoju grešku nastavljaš gomilati osuđivanje same sebe sve dok ne posrneš pod svom težinom tog tereta.
Pusti. To.
Oprosti samoj sebi.
Drugi su ti, sigurno, oprostili. Ako nisu, onda je to između Boga i njih jer ti je Bog oprostio.
Ovo pišem sebi samoj večeras … i već se osjećam bolje.
A, najbolje što možemo učiniti za sebe kad pogrješimo je
4. Učiti iz svojih pogrešaka. Nemoj uzimati svoju pogrešku da bi stalno sebe lupala njom, uzmi svoju pogrešku kao smjernicu koja te uči lekciju.
Isto oruđe, različita svrha!
Bog želi upotrijebiti naše greške kao platforme za poljetanje, samo ako ih predamo u Njegove ruke.
Ja jesam.
Hoćeš li ti?
