Ovo je dobro pitanje, koje bi trebali postaviti samima sebi s obzirom na svijet u kojem živimo.
Je li u redu da kršćanin uvrijedi druge ljude? Naime, druge kršćane?
Vjerujem da je ovo pitanje važno jer živimo u svijetu gdje su jasne linije povučene između frakcija u tijelu koje traže da kao dio jedne od njih stojiš kao dio njenog tabora.
Ili si u kampu gdje crkve mogu i trebaju podržati LGBTQ+ ili ne.
Ili si u kampu gdje sve vjere vode do Boga na neki način ili nisi.
Ili si u kampu koji vjeruje da se crkva treba više uključiti u društvenu pravdu, nego u propovijedanje evanđelja ili nisi.
Ali dolazimo do točke gdje ne možeš samo stajati sa strane i pokušati udovoljiti objema stranama, to više nije prihvatljivo.
Ako čvrsto stojiš na biblijskim principima, često ćeš biti oslovljen kao napadač, bez ljubavi i netolerantan; gdje oni koji propovijedaju sveobuhvatnije evanđelje smatraju da su oni više ispunjeni ljubavlju, otvoreniji i bolje slušaju.
Tko je u pravu?
A opet, oni koji stoje na stavovima Pisma kažu, u stvari, da vole nudeći lijek za vječnu patnju.
Tko je u pravu?
Je li u redu da kršćanin vrijeđa?
Kako proučavamo 2. Korinćanima u ‘Dobro Jutro Djevojke’, čitamo kako Pavao nije slao samo stroga pisma govoreći Korinćanima kako toleriraju grijeh, već i kad ih je posjećivao, osobno im je davao ozbiljna upzorenja.
Riječ koju je upotrijebio jako je zanimljiva. On piše: “Ni u čemu ne dajemo nikakva povoda spoticanju, da se ne pokudi ova služba.” 2. Korinćanima 6,3
I opet, u stihovima 7,8-9 obraća im se jer ih je ražalostio svojim pismom.
“Jer ako sam vas i ožalostio poslanicom, nije mi žao ako sam i požalio. Vidim naime da vas je ta poslanica makar i načas ožalostila. Sada se radujem, ne što ste se ožalostili, nego što ste se ožalostili na pokajanje. Jer ožalostili ste se po Bogu, tako da od nas ni u čemu niste štetovali.”
Kada pogledamo značenje riječi na grčkom jeziku za riječi povrijediti i ražalostiti, razumijemo što Bog očekuje od nas kao kršćana u našim odnosima u crkvi, posebno u svijetu kakav je danas.
Uvreda naspram žalosti
Grčka riječ koju Pavao koristi u 2. Korinćanima 6,3 za uvredu (pokudu) je proskope i znači kamen spoticanja.
Postaviti nekom kamen o koji će se spotaknuti.
“Dakle, ne sudimo više jedni druge, nego radije sudite o tome da ne valja bratu postavljati stupicu ili kamen spoticanja.“ Rimljanima 14,13
Drugim riječima, čak i onda kada govorimo istinu i stojimo na Božjoj Riječi, ako je način na koji govrimo ukorijenjen u ponosu, aroganciji ili osuđivanju, tada smo kamen spoticanja, a ne odskočna daska.
Možemo biti u pravu, ali ako nemamo ljubavi onda smo još uvijek u krivu. 1. Korinćanima 13.
Nasuprot, ako se trudimo uključiti sve i biti tolerantni, ohrabrujemo i čak poučavamo nebiblijske doktrine, opet smo kamen spoticanja.
Vodimo Božji narod u grijeh.
“A tko god sablazni jednog od ovih malenih što vjeruju u mene, bolje bi mu bilo da mu se o vrat objesi žrvanj osleni pa da potone u dubinu morsku.” Matej 18,6
Kada istražujemo grčku riječ za žalost u 7. poglavlju, vidimo da Pavao koristi riječ lypeo što znači žalovati, biti tužan, opteretiti se.
U 8. i 9. stihu Pavao piše da je u početku požalio što se crkva u Korintu tako osjećala zbog njegovih pisama i njegove posjete, ali kasnije ih je prestao žaliti jer je vidio da ih je njihova tuga dovela do iskrenog pokajanja.
Djela (uvreda) jednog vode u grijeh, djela (žalost) drugog vode u pobožno pokajanje.
Ovo je važno jer postoji vrijeme kada će kršćani žaliti druge kršćane i tako ih voditi do pobožne žalosti koja vodi u iskreno pokajanje.
1. Nisu svi u crkvi spašeni
Pavao započinje 2. Korinćanima, 6. poglavlje nagovarajući ih da ne odbace Božju milost već da prepoznaju da je sada dan spasenja.
Možemo samo zaključiti da je u korintskoj crkvi bilo onih koji su odbacivali Božju milost i opirali se spasenju jer su ove riječi bile namijenjene crkvi, ne svijetu.
2. Bilo je još onih koji su bili u svijetu
“Ne ujarmljujte se s nevjernicima. Ta što ima pravednost s bezakonjem? Kakvo li zajedništvo svjetlo s tamom? Kakvo pak suglasje Krist s Belijalom? Ili kakav dio vjernik s nevjernikom? A kakav sporazum hram Božji s kumirima? Jer vi ste hram Boga živoga, kao što reče Bog: Prebivat ću u njima i hoditi među njima; i bit ću njihov Bog, a oni će mi biti pukom.” 2. Korinćanima 6,14-16
Često čujemo citiranje ovog odlomka u smislu braka između kršćana i nevjernika, ali ovo se jednako odnosi i na:
- Poslovna partnerstva
- Bliska/intimna prijateljstva
- Mentorske i savjetodavne odnose
- Odnosi unutar vjere
Svaki put kada ulazimo u odnos koji zahtjeva da dijelimo životni put s nekim, moramo istražiti je li to staza koju možemo jednako dijeliti.
Ako ne, moramo se sjetiti 2. Korinćanima 6,17
Zato izađite isred njih i odvojite se, govori Gospodin, i nečistoga se ne dotičite — i ja ću vas primiti.
Obećanje je otključano kada odlučimo poslušati zapovijed:
I bit ću vam otac, i vi ćete mi biti sinovi i kćeri, govori Gospod Svemogući. 2. Korinćanima 6,18
Sjetimo se što piše u Jakovljevoj 4,4 “Ne znate li da je prijateljstvo sa svijetom neprijateljstvo prema Bogu? Tko god dakle poželi biti prijatelj svijetu, neprijateljem Božjim postaje.”
3. Ne borimo se protiv ljudi, već protiv duhovnih snaga
“Jer ako i hodimo u tijelu, ne vojujemo po tijelu. Ta oružje našega vojevanja nije tjelesno, nego u Bogu moćno za rušenje utvrda. Obaramo mudrolije i svaku uznositost koja se podiže protiv spoznaje Boga i zarobljujemo svaki um na poslušnost Kristu i spremni smo kazniti svaku neposlušnost čim vaša poslušnost bude potpuna.” 2. Korinćanima 10,3-6
Ova oružja postižu četiri stvari:
- Ruše utvrde
- Obaraju mudrolije i svaku uznositost koja se podiže protiv spoznaje Boga
- Zarobljavaju svaki um (misao) na poslušnost Kristu
- Kažnjavaju svaku neposlušnost, kada je poslušnost potpuna
Oružje ruši, obara, zarobljava i tada kažnjava.
Ovo je vrlo jaka borba, ali to je borba određena u duhovnom prostoru, ne protiv ljudi.
Jako je važno da to zapamtimo kada smo s ljudima, posebno s kršćanima s kojima se ne slažemo.
Čak i kada njihovo uvjerenje nije u skladu s Pismom, jer na kraju nismo u sukobu s njima, već s mudrolijama i uznositostima koji uzdižu sebe protiv spoznaje Boga!
Ovim mudrolijama i uznositostima dopušteno je da puste korijenje u njihovim srcima zbog utvrda u njihovim životima.
Oni te uznositosti mogu zarobiti na poslušnost Kristu (Pismu) samo kada prepoznaju kako njihova neposlušnost duboko pogađa Krista i tada mogu biti ožalošćeni pobožnom žalošću sve do pokajanja.
To ne možemo učiniti sami od sebe.
Pavao nije doveo crkvu u Korintu do pobožne žalosti samo sa svojim pismima. Da je tako onda ova pisma ne bi bila dio crkvenog kanona; već samo Pavlove riječi.
Pavlove riječi su rađane prvo u molitvi, zastupanju i duhovnoj borbi.
Pavao je ovu bitku borio prvo u Duhu, i tada mu je Duh Sveti govorio riječi koje treba zapisati crkvi.
Duh Sveti je bio taj koji je crkvu u Korintu doveo do pobožne žalosti.
Ali, uvijek prvo započinje molitvom na našim koljenima u duhovnoj borbi.
Drage moje, postoji vrijeme kada ćemo trebati govoriti teške riječi u ljubavi koja donosi žalost; ali to nikad ne bi trebalo biti bezbrižno i neozbiljno.
Bitka nad našom vlastitom tjelesnošću uvijek se prvo osvaja u molitvi, a tek onda možemo ići u borbu Duha za dušu osobe koja griješi.
Samo tada možemo jasno čuti riječi Duha koje ćemo govoriti u njihova srca, dok se molimo i zastupamo da njihova srca budu pokrenuta pobožnom žalošću koja vodi u pokajanje.
Svaka druga riječ, koja dođe iz bilo kojeg drugog izvora samo će biti uvreda i kamen spoticanja.
