Nikada neću zaboraviti trenutak kada sam sjedeći u učionici čula posljednje zvono koje je naviještalo početak vikenda. Bila sam šesti razred i dan za veliku zabavu je konačno stigao! Jedna od najpopularnijih djevojaka u školi je pozvala mene – sramežljivu, nespretnu štrebericu – da se pridružim velikoj grupi djevojaka u njenoj kući kako bismo prespavale i proslavile njen rođendan. Osjećala sam se kao da sam već stigla. Uostalom, to su bile djevojke koje su nogometaši iz škole zvali da navijaju za njih na utakmicama. A ja idem na tu zabavu.
Poklon je trebao biti pun pogodak. Bila sam štedljiva, pa je pomisao da ću potrošiti vlastiti novac zarumenila moje obraze, ali ovo je bio sasvim poseban događaj. Pomno sam pregledala svaki artikl dok konačno nisam našla onaj pravi. Savršenu najljepšu ružičastu Pepto-Bismol torbicu. Oh da, mogu zatvoriti oči i vidjeti ju i sada. Cijena je bila viša od one koju bih uobičajeno platila, ali ovo je bila žrtva koju je jedna šestašica bila voljna učiniti uviđajući kako je moja reputacija u pitanju.
Otrčala sam u moj školski ormarić i pograbila poklon koji sam odabrala i zamotala s toliko truda, te požurila van. Zatekla sam moju prijateljicu i ostatak djevojaka kako se skupljaju pred vratima autobusa. Ali kada sam im prišla, njihova lica su izgledala zbunjeno. U istom trenutku moji su osjećaji zanosa prešli u očaj.
“Žao mi je, predomislila sam se. Možda sljedeći put. Razumiješ me, zar ne?”
Jecala sam cijelim putem kući i još dugo u noć na maminom krilu s ružičastom Pepto torbicom koja je ležala do mene kao podsjetnik na svježe rane.
I naučila sam da prijateljstva temeljena samo na krhkim svjetovnim stvarima – i mojoj vlastitoj sebičnosti – često vode u razočaranje i prazninu.
Idemo nekoliko godina dalje do sveučilišnog kampusa. Bile smo osamnaest i mislile da možemo osvojiti svijet, sve dok nas svijet nije jako ponizio i mi shvatile svoju veliku potrebu za Isusom kao nikada ranije. Naša je budućnost bila neizvjesna, naše tijelo slabo, a naša odlučnost izazvana. Proučavale smo Bibliju zajedno. Sjele smo u krug, pjevale pjesme slavljenja i držale se za ruke moleći se do kasno u noć za stvari kao što su upravitelji sveučilišta, dečki, i preklinjale Boga da nas spasi od organske kemije. I dale smo Isusu svaki djelić sebe, ovaj put u potpunom predanju.
I naučila sam da kao što željezo oštri željezo, tako prijatelj oštri prijatelja. (Izr 27:17)
Idemo još nekoliko godina dalje do telefonskog poziva koji mijenja život, jako kasno noću da bi mogao značiti išta slično dobroj vijesti. Upravo smo krenule u obiteljske živote i ove čudesne mame su brzo postale moja životna veza s duševnim zdravljem usred pljuckanja i besanih noći i mališana koji ne slušaju. Nakon toga razarajućeg telefonskog poziva Bog je povezao naša srca daleko dublje nego su to učinili dogovori za igru naše djece i razmjena trudničke odjeće. Preklinjale smo Boga da se brine za našu prijateljicu udovicu i plakale pred licem Svevišnjeg Oca da bude otac onima koji ga nemaju. Razmjenjivale smo ručkove, ideje za poboljšanje vođenja kućanstva i izlazile u susret potrebama iznova i iznova. Držale smo jedna drugu za ruku dok smo prolazile kroz teške dijagnoze, bolesnu djecu i duhovne borbe brinući za svaku trunku naše snage.
I naučila sam da, kada poznaješ Božju ljubav, čast je položiti svoj život za svoje prijatelje.
(Ivan 15:12-13)
Idemo još nekoliko godina dalje do doktorove čekaonice. Čekala sam nestrpljivo da završi njen termin moleći se cijelo vrijeme da nije ništa. Bezopasna izraslina i ništa više. Ali Bog je imao nešto prekrasno na umu. Prijateljstva koja idu još dublje ojačana velikim Bogom koji čak i rak može upotrijebiti za dobro. Bilo je zabava s pedikurom prije kemoterapije, ohrabrujućih biblijskih stihova napisanih na karticama, odlaženja u kupovine posvećenih perikama, šalova za glavu i obilja smijeha, i očajnih noći poslije kemoterapije kada sam jedino mogla moliti, čitati Pismo naglas i provlačiti svoje prste kroz njenu prorijeđenu kosu.
I naučila sam da su dvoje bolje nego jedan. (Efežanima 4:9-10)
I sve ovo produbljuje prijateljstva. Oh kad bih ostavila postrani sebe i voljela poput tebe, Isuse…
Do Njegovih nogu,
