Mogu zamisliti da su se malo razočarali.
Otišli su iz Egipta puni blaga, na toliko čudesan način da je samo Bog to mogao odrediti. Sigurno su mislili kako će brzo stići do Kane i vidjeti da je Bog već istjerao neprijatelje, koji su ostavili sve sređeno kako bi oni mogli samo ući.
Ali nije bilo tako.
Dugo su već u pustinji, jedu istu hranu – za svaki obrok svakoga dana.
Počeli su pričati kako im je dosta te hrane. I malo sjeme negativnosti palo je u njihova srca.
Znate li da je dosta samo to malo sjeme…
Sjeme nezadovoljstva…
nezahvalnosti…
negativnosti…
pohlepe…
i počeli su se žaliti što su uopće otišili iz Egipta. Bilo im je bolje tamo nego u pustinji… bar su tako rekli.
Ali tako djeluje plod tog sjemena – iskrivljuje naše misli sve dok ne počnemo misliti kako je bilo bolje u svijetu, gdje smo bili zarobljeni nego sada u nekom trenutku iskušenja… gdje Bog ipak proviđa sve što nam je potrebno.
Ali ne možemo vidjeti Njegovu ruku. Ne možemo vidjeti tu nadnaravnu hranu. Vidimo samo ono što nemamo, a nezadovoljstvo raste u našem srcu, gušeći svu radost spasenja koja je nekad bila.
I ta negativnost raste, sve dok nam ne izađe na usta. Počinjemo mrmljati.
Ništa ne valja.
Sve je katastrofa.
Država. Ekonomija. Posao. Šef. Vrijeme…
Prehladno nam je. Prevruće nam je. Previše je kiše. Nema kiše uopće.
I tako nas vuče sve dublje, sve do toga da ne vidimo ništa pozitivno.
Tako su Izraelci radili. Stalno su mrmljali o nečemu. Kad čitaš Stari zavjet, vidiš kako je Mojsije morao stalno tražiti Božju pomoć jer su mrmljali i plakali, umjesto da su vjerovali kako će Bog okrenuti sve na dobro!
Problem je da su naljutili Boga!
Ovaj tjedan vidjeli smo koliko su Izraelci nastradali jer su povrijedili Boga.
Kritizirali su hranu koju je dao.
Kritizirali su Mojsija, koji ih je vodio.
Kritizirali su zemlju u koju ih je vodio, i na kraju – odbili su ući u zemlju jer su rekli da ne bi mogli pobijediti neprijatelja. Drugim riječima – Bog je mogao srušiti najveću dinastiju na svijetu u tom vremenu, ali za ovo nije dovoljno moćan.
I zbog nevjere, koja je korijen njihovog nezadovljstva, razočarenja, pohlepe, njihove negativnosti i nezahvalnosti, promašili su Božji blagoslov.
A tako je i s nama.
Kada gledamo oko sebe i razočaramo se jer ne možemo živjeti po standardu koji smo skrojili u svom srcu, upravo govorimo da iako nas je Bog mogao spasiti od vječne smrti, nije dovoljno moćan providjeti nam ono što želimo.
Bog je htio nešto puno bolje za Izraelce, ali nisu to doživjeli jer su dopustili da ih negativnost i nezadovoljstvo spriječe.
Umjesto da su vjerovali kako Bog ima sve pod kontrolom, počeli su vjerovati kako je Bog nekako izgubio kontrolu!
I želim te pitati danas:
Jesi li zadovoljna? Možeš li zaista reći da ako bi morala i dalje živjeti kako sada živiš, u situaciji u kojoj si sada, da se ne bi žalila?
Ne govorim da Bog ne želi nešto bolje za nas. Ali u tim trenutcima kada smo sigurni da Bog ima nešto bolje, moramo naučiti biti zadovoljni sve dok se situacija se ne promijeni, znajući da i kroz ovu situaciju Bog djeluje!
To su Jošua i Kaleb naučili. Vidjeli su iste divove koje su i ostali vidjeli, ali umjesto da su vidjeli nemoguću situaciju, vidjeli su priliku da se Bog proslavi!
Sestro moja – nemoj promašiti Božji blagoslov o svom životu! Izbaci svaku negativnu misao, a umjesto njome, ispuni srce slavljenljem i hvalom Bogu.
Svaki dan zapiši 5 stvari za koje si zahvalna – sve dok tvoje srce ne iskusi zadovoljstvo!
Ako Riječ kaže; “Bez vjere nemoguće je omiljeti Bogu“, onda znači da se nevjera ne dopada Bogu. Izbaci svaki korijen nevjere i posij sjeme vjere, zahvalnosti, zadovoljstva.
Umjesto negativnosti, pamti Božja obećanja i pjevaj pjesme slave!
I kao što su samo Jošua i Kaleb ušli u Kanu, doživjet ćeš blagoslov koji ostali promaše – jer si naučila srcem pouzdati se u Boga, bez obzira na okolnosti!
