Što je pravo pokajanje?

Sharing is caring!

Neću nikada zaboraviti taj dan.

Dvorana je bila puna i pastor nas je sve pozvao naprijed na molitvu. Drugima vjerojatno nije bilo ništa spektakularno, ali meni je taj trenutak promijenio cijeli život.

Šest mjeseci prije, prekinula sam vezu s dečkom s kojim sam bila godinu dana. Ta je godina bila godina teškog bunta. Kršila sam toliko pravila u biblijskoj školi da je pravo čudo što me nisu izbacili – da ne spominjem koliko sam svojih osobnih uvjerenja kršila.

Znala sam da griješim, ali nisam mogla doći do mjesta pokajanja jer sam točno znala da ću sutra te iste grijehe ponoviti.

Išla sam kući za vrijeme ljetne pauze i dok sam bila pod roditeljskim krovom, gdje sam osjećala presvjedočenje Duha Svetoga svaki dan, nisam si mogla pomoći nego priznati da sam u opsadnom stanju.

Ispred mene su bila dva puta i znala sam da je odluka konačna – slijediti Boga ili slijediti sotonu. Više nisam mogla igrati igru s Bogom.

Hvala Bogu da sam donijela pravu odluku. Vratila sam se u školu i prvi dan na slavljenju Bog toliko doktaknuo da sam se jako tresla pola sata. Poslije sam rekla prijateljici da je Bog morao sav taj grijeh istresti iz mene.

Ali dalje sam osjećala krivnju. Stalno sam se sjećala tih grijeha. Tisuću puta sam se pokajala. Nosila sam veliku tugu jer sam znala da je moje svjedočanstvo uništeno – svi su moji prijatelji vidjeli koliko sam pala.

Ali sada stojim tu, u prednjem dijelu – na molitvi. Oko mene je dvije tisuće studenata i njima je taj dan kao i svaki drugi, ali meni će ostati u sjećanju cijeli život.

Prijateljica mi je pružila ruke i počela moliti, zatim me pogledala u oči i rekla: “Nije gotovo. Ono što je Bog započeo, On će i završti. Želi te koristiti još uvijek – bez obzira na tvoju prošlost.”

Nisam mogla vjerovati u ono što sam čula.

Bog želi koristiti MENE?

Mene, koja sam zloupotrebljavala Njegovu milost? Ja mogu nešto učiniti za Boga?

Plakala sam, ali ovaj put ne u tuzi nego u radosti jer sam doživjela ono o čemu sam čitala sto puta…