Kršćanski život je pun
iznenađenja, kaže naša sestra Ivanka Nešić. Njezin hod s Isusom, njezino predanje Njemu počelo je 1987 g. – bila je to izuzetna radost, a život je bio tako sladak…
No nakon izvjesnog perioda, taj se životni okus počeo mijenjati. Tako 2011. saznaje za uznapredovali atipični karcinom dojke. Slijedi hitna operacija, s tretmanom kemotrapije i zračenja. Uz tako malo liječničkog optimizma i nade, Gospod je dao dobar ishod!!!
Pred kraj 2015. g., njezin muž odlazi u vječnost zbog infarkta .
Samo četiri mjeseca poslije, slijedi hitni kirurški zahvat debelog crijeva, kada su možda samo minute bile presudne za ishod – ali je opet milost Božja sve izvela na dobro!
Nakon samo kratkog predaha, nalazi koje je redovno radila pokazuju novu tvorbu na žučnom vodu i jetri – opet komplicirano i atipično, što je zahtijevalo put i boravak u Zagrebu.
Sada, nakon povratka kući iz bolnice, ona daje novo svjedočanstvo predivne Božje vjernosti, ljubavi i milosti u njezinom životu. Slijede njezine riječi na slavu našem Gospodinu, a tebi draga sestro, koja ovo čitaš, na ohrabrenje i blagoslov:
Već neko vrijeme želim nešto reći na temu “Radost” i “Mir”.
Ova dva prethodna mjeseca proživjela sam takve okolnosti za koje bi se moglo reći da više liče na sve drugo nego na radost i mir!
Zbog velikih doza kemikalija i anestetika, moj um je danima bio u blokadi, činilo se kao neka duboka jama… nisam mogla moliti, niti čitati, jedino što sam mogla reći bilo je: Isus, Isus… i polako, polako počela sam izlaziti iz te “jame”.
Nisam mogla ni zamisliti da se mogu smijati, ili da mogu tako biti mirna u svim tim “okovima”, ali to je potvrđivalo osoblje, rekli bi: “Vi ste zanimljiva, niti kukate, niti se bunite, sve vam dobro, cijenite sve …
Samo bih kratko rekla: ” Hvala Bogu za sve!”
Izlazak iz bolnice je opet priča za sebe… sve je opet izgledalo nedostupno i komplicirano. Budući da nisam prijavljena na toj adresi gdje sam trenutno boravila, nisam imala pravo na patronažu, sin je zauzet cijeli dan, a previjanje se trebalo obaviti u bolnici dva puta tjedno…
i opet, Bog se pokazao vjeran i brižan i doveo je svoje sluge koje su htjeli biti na raspolaganju…
Kada je došlo vrijeme povratka u svoj dom… na koga računati?! Roditelje nemam već odavno, braća i sestra daleko, muža nemam, djeca daleko… Činjenica je da su moje potrebe na minimumu, ali praktično ovisim o fizičkoj pomoći, jer još ne mogu puno toga obaviti što je potrebno, a ne mogu ni zaobići; sve mi blizu, a opet sve daleko…
Izgleda li ovo da možeš biti miran i radostan?
Ono što očima promatramo i zaključimo da je dramatično i komplicirano, pokaže se vrlo jednostavnim i lako riješivim. Slava Gospodinu!
Da, opet je Bog providio “gavrana” koji donosi sve što je potrebno – hranu, čisto rublje, čistu kuću, namirnice, prijevoz za sve što trebam ….
Ima li mjesta za brigu i negodovanje?
Neee… i dok ovo pišem, drage sestre, suze same teku, ne od žalosti, nego od radosti i zahvalnosti, a mir koji nadilazi svaki razum vlada u mom cijelom biću.
Ovo je pjesma dana 
Nitko kao Ti, ne može srce moje dotaknuti,
da cijelu vječnost tražim neću naći nikog
kao što si TI !!!
