Smučiš li se sama sebi kada se sjetiš svojih grešaka i promašaja?
Meni bude mučno.
Ponekad poželim da mogu obrisati sve ono što je u mom umu pohranjeno, a ispunjeno je promašajima, glupim odlukama i opravdanjem za buntovne odluke koje su me odvele u krivom smjeru.
Svako malo neka od tih stvari pomoli svoju glavu i meni je muka.
“Jesamo li stvarno to učinila?” “Zaista sam to rekla?” Joj!
Postoji fina ravnoteža između onog što Pavao kaže: “Braćo, ja za sebe ne mislim da sam ga već dohvatio. Jedno samo: zaboravljam što je za mnom, a sežem se za onim što je preda mnom.”
i onog što često vidimo u Starom zavjetu, kada se jedan za drugim pisci podsjećaju na buntovnost Izraela i osude koju Bog spušta na svoj narod kada se odbiju pokajati.
“Poslušaj, puče moj, zakon moj, prikloni uho svoje riječima usta mojih! Otvorit ću u prispodobi usta svoja, iznijet ću zagonetke odvijeka, koje čusmo i doznasmo, i oci nam ih naši kazivahu. Nećemo ih skrivati od sinova njihovih; kazivat ćemo budućemu naraštaju hvale Gospodu i snagu njegovu i čudesa njegova koja učini.”
Ili Pavlovo prepričavanje svega što je radio prije obraćenja.
5 razloga zašto ne trebamo zaboraviti svoju prošlost
Kada pogledam na svoju prošlost, svoje godine pobune, kada sam okrenula leđa Bogu u bibilijskoj školi ili kada sam bila zlostavljana u vezi…
kao da gledam na skroz drugu osobu.
Kao da ta priča nije više moja. I stvarno nije.
Kada dođemo Kristu, naš stari čovjek umre s Njim; mi smo s Njim pokopani i uskrsli u novi život s Njim kroz krštenje u vodi.
Staro je nestalo, a nova osoba se rodila. Rodila nanovo!
Zato je od najveće važnosti da se naučimo prepoznati i utvrditi svoj identitet nove osobe koju je Bog stvorio od nas, a ne sa starom prirodom koja je radila sve te užasne stvari prije nego što nas je Bog učinio novima.
Ipak, iako se ne poistovjećujem više s curom koja je radila mnogo toga zbog čega je trebala biti izbačena iz biblijske škole…
i ne poistovjećujem se više s curom koja se vraćala nazad u vezu u kojoj je bila zlostavljana i umalo rekla “pristajem” kada je bila zaprošena…
Nisam zaboravila svoju prošlost.
Bol koju su ta sjećanja nosila, nestala je. Muka koju ta sjećanja stvaraju nije zbog srama. Sada je to zbog začuđenosti… jer osoba kakva sam danas nikada ne bi učinila niti rekla ništa od tih stvari!
1. Sjećajući se prošlosti podsjeća nas na našu krhkost
“A on, milosrdan, oprosti bezakonje i ne uništi ih. I često bi gnjev svoj odvraćao da ne plane svom jarošću svojom. Jer spominjao se da su tek tijelo, oni su dašak što prolazi i više se ne vraća.” Psalam 78,38-39
Što duže hodamo s Isusom, veća je kušnja da se napušemo ponosom kada vidimo brata ili sestru da su zgriješili.
Samo ih pogledamo i duboko u nama, samo zavrtimo glavom u gađenju i pomislimo: “ja to nikada ne bih učinio!”
U stvari, promislimo: “ja nikada ne bih mogao to učiniti.” To je laž. Svako od nas je sposoban zgriješiti na najgori, mogući način uz prave okolnosti.
Svako od nas je sposoban ubiti ako mu je dana dovoljna količina mržnje prema drugom biću.
Svako od nas je sposoban učiniti preljub, ako dozvolimo sebi da se družimo previše s osobom koja nije naš supružnik/supružnica.
Svako od nas je sposoban ukrasti ako smo u očajnoj potrebi, da providimo za svoju obitelj jer smo možda već neko vrijeme bez posla.
Svako od nas sposoban je lagati, kada su ulozi preveliki i istina bi nas ugrozila.
Koliko god mi mislili da smo dovoljno snažni da se odupremo grijehu, istina je da smo snažni kao slamka u vihoru.
Bez Božje milosti.
I dobro je podsjetiti sebe da bez Božje milosti ne samo da smo krhki, već smo potpuno bespomoćni! Nemamo ni snage ni sposobnosti da stanemo protiv grijeha.
Samo milost Božja i snaga Duha Svetoga čine nas sposobnima.
2. Sjećajući se prošlosti podsjeća nas na Božju dobrotu
“I iskušavali su Boga u srcima svojim išćući jelo po svojoj želji. I govorahu protiv Boga. Rekoše: »Može li Bog prostrti stol u pustinji? Evo, on udari stijenu te vode potekoše i bujice se razliše; a može li dati i kruha, može li pribaviti mesa puku svojemu?« Tada Gospod ču i razgnjevi se: i oganj planu protiv Jakova, i gnjev se diže protiv Izraela; jer ne povjerovaše Bogu i ne pouzdaše se u spasenje njegovo. Ipak odozgo zapovjedi oblacima i otvori vrata nebeska. I podaždi na njih mȁnu da jedu, i dade im žito nebesko. Čovjek jeđaše kruh anđeoski, posla im hrane do sitosti.” Psalam 78,18-25
Čini nas poniznima da pogledamo svoju prošlost i vidimo Božju ruku kako nam još uvijek daje blagoslov, čak i onda kada smo bili daleko od Njega.
Mnogi vide Boga kao diva, ljutito Božanstvo na nebu s velikom šibom spremnom da nas namlati, s užasnim okolnostima, izlijevajući kaznu na našu glavu za svaki prekršaj.
Ali Poslanica Rimljanima daje potpuno drugačiju Božju slika kad kaže “ne znajući da te dobrostivost Božja vodi k pokajanju?” Rimljanima 2,4
Da, Bog sudi svom narodu, kao i svojim neprijateljima. Ali, On tako često odlaže svoju osudu, dajući im toliko mogućnosti da se pokaju i okrenu od svojh grijeha.
Osuda je Njegovo posljednje sredstvo.
3. Sjećajući se prošlosti podsjeća nas da nas milost čini sve jednakima
Molim te sjeti se ovoga: u Božjem kraljevstvu nema hijerarhije.
Nema odbora vođa, liste najboljih, ni zlatne, srebrne ni brončane medalje za pobjednike u nebu.
Billy Graham neće imati časniji položaj u nebu od onog mrzovoljnog koji je primio Krista kao Spasitelja 3 minute prije svog zadnjeg daha.
Zato je Isus pričao parabolu o radnicima u polju; oni koji su došli zadnji primili su istu platu kao i oni koji su se pojavili rano ujutro.
Milost nas čini sve jednakima.
Svi smo jednako izgubljeni bez milosti. Svako od nas jednako očajno treba Božju milost. Milost nas sve jednako spašava. Svako od nas jednako treba milost svakoga dana da bi živio svoj kršćanski život.
Ne možeš preko milosti!
Čitajući Bibliju od korica do korica svakoga dana zadnjih 50 godina ne znači da ti milost danas treba manje nego onoj curi koja se bori da pročita 1 poglavlje svakih nekoliko dana.
Što smo bliže i osobnije upoznali Boga, sve smo uvjereniji u svoju slomljenost bez Njega!
4. Sjećajući se prošlosti podsjećamo se na Božji odgoj
“A oni su iskušavali i bunili se protiv Boga Svevišnjega, i nisu čuvali svjedočanstava njegovih, već otpadoše i iznevjeriše se kao očevi njihovi; podbaciše kao varljiv lȗk. Jer ga razjariše svojim uzvišicama, i na ljubomoru ga izazvaše svojim kumirima. Bog je to čuo i razgnjevio se, i posve odbacio Izraela. I napusti nastan svoj u Šilu, šator kojega postavi među ljudima. I preda u sužanjstvo snagu svoju, i slavu svoju u ruku protivnikovu. I prepusti maču puk svoj, i razgnjevi se nad svojom baštinom. Mladiće njihove oganj proždrije, a djevicama njihovim svadbena se pjesma ne zapjeva. Svećenici njihovi padoše od mača, a udovice im ne zaplakaše.” Psalam 78,56-64
Samo zato što je Bog ljubazan, dobar i pun milosti, to ne znači da je Božje strpljenje bez kraja.
Često sam čula kršćane da kažu: “Bog zna moje srce…”, otkrivajući kako su prevareni u svojim dobrim namjerama.
Općenito o svojoj dobroti.
Jeremija se nije šalio kada je rekao: “Srce je prijevarno više od svega, i podlo je ono; tko da ga pronikne?” Jeremija 17,9
Teška istina je u tome da moramo shvatiti, da, Bog poznaje naše srce, Mnogo bolje od nas samih. I tu leži problem.
On zna sklonost našeg srca da uvijek odluta prema grijehu… nikada prema pravednosti.
Nikada nećemo odlutati u dobrom smjeru.
Tako često, sjećajući se svoje prošlosti… i prošlih grijeha pobožnih ljudi, jako pobožnih ljudi, biblijskih heroja: Samsona, Davida, Abrahama, Mojsija… to nam služi kao podsjetnik da ostanemo budni i spremni na našem putu s Isusom!
Iako je Bog dugo strpljiv, dođe do točke u životu buntovnog sina ili kćeri kada Bog kaže: “Dosta!”
Nijedno Božje dijete ne želi ga čuti kako kaže dosta.
Ono što slijedi nakon “dosta” je Njegovo discipliniranje. A to je bolno… jako bolno. Znam to iz prve ruke.
5. Sjećajući se prošlosti podsjećamo se koliko smo daleko došli na svom putu
Postoji nešto jako ohrabrujuće i motivirajuće kada se osvrnemo unazad gdje smo bili i vidimo gdje smo danas.
Mislim da zato ljudi vole vidjeti slike prije i nakon gubljenja težine.
Hodati s Isusom jako je nalik gubljenju težine. Vidimo sebe svakoga dana… vidimo svoje promašaje, pogreške, svoju nesposobnost da se mjerimo s Njim.
Iako svakoga dana rastemo sve više nalik Isusu, napredak se čini tako spor… skoro kao da ga i nema.
To je tako sve dok ne pogledamo unazad, tamo gdje smo bili kada smo počeli… pa čak i prije mnogo godina. Odjednom shvatimo koliko smo izrasli, koliko smo se promijenili!
To je ohrabrujuće!
Tako dok prihvaćamo Pavlove riječi: “Braćo, ja za sebe ne mislim da sam ga već dohvatio. Jedno samo: zaboravljam što je za mnom, a sežem se za onim što je preda mnom…” Filipljanima 3,13
i odbijamo dozvoliti svojoj prošlosti da nas opterećuje svojom krivnjom i osudom, mi je ni ne “zaboravljamo” tako da je se ne sjećamo više.
Bog otkupljuje naše jučerašnje greške i čini ih dijelom našeg današnjeg svjedočanstva!
