Vrlo je prijeporno reći da svi kršćani ne idu u nebo. Ali čak je i sam Isus to rekao.
Gotovo 1/3 svjetske populacije tvrdi da su kršćani.
Kršćanstvo je najveća svjetska religija, a slijedi je islam koji čini nešto manje od ¼ svjetske populacije. Gledajući ove statistike, čovjek bi pomislio da bi kršćani trebali biti ohrabreni i sretni što se više od 2 milijarde ljudi identificira kao kršćanin.
Ali postoji jedan stih u Svetom pismu zbog kojeg se pitam je li to doista tako dobra vijest.
„Borite se da uđete na uskre dveri, jer mnogi će, kažem vam, tražiti da uđu, a neće moći.“ – Luka 13,24
Ovaj stih je još ozbiljniji kada se promatra kroz objektiv ovoga: „Uđite na uske dveri! Jer široke su dveri i prostran je put koji vodi u propast, i mnogo ih je koji na njih ulaze. Jer uske su dveri i tijesan je put koji vodi u život, i malo ih je koji ih nalaze.“ – Matej 7,13-14
Isus ovdje upozorava da postoje mnogi kršćani koji pronalaze uska vrata i pokušavaju proći kroz njih, ali im je to nemoguče.
Zašto?
Zato što se pravo kršćanstvo ne slaže s njihovom osobnom teologijom.
Ne idu svi koji tvrde da su kršćani u nebo.
Veliko mnoštvo pratilo je Isusa kamo god da je išao.
Slušali su njegova učenja. Vijeli su ga kako čini čuda. Umnožio je kruh i ribu; liječio slijepe i gluhe. Čak su ga gledali kako podiže dječaka iz mrtvih.
A opet su ti isti ljudi koji su ga u čudu gledali kako čini ono što nijedan čovjek nebi mogao, nedugo zatim vikali: „Raspni ga!“
Samo zato što kažemo da slijedimo Krista, ne znači da smo njegovi.
U Luki 13, Isus je rekao da će na posljednjem sudu, kada se vrata neba zatvore, biti mnogo onih koji će zahtijevati ulazak tvrdeći da su poznavali Krista.
Poznavali su Bibliju.
Pohađali su crkvu.
Tvrdili su da su kršćani.
Ali Isusove riječi ovdje su jezive: „Kažem vam, ne poznajem vas.“
Nije dovoljno sam sebe smatrati kršćaninom.
Nije dovoljno podići ruku dajući pastoru znak da si tiho izmolila molitvu spasenja.
Nije dovoljno ni moliti molitvu sa pastorom nakon poruke.
Ustvari, nije ni dovoljno pohađati crkvu godinama, družiti se s drugim kršćanima i raditi svakakve kršćanske stvari.
Ulazak u nebo se ne temelji na molitvi, odlasku u crkvu i činjenju „kršćanskih stvari“.
Ulazak u nebo temelji se samo na ovoj jednoj stvari:
Osobnom odnosu s Isusom Kristom koji izrasta iz našeg prihvaćanja njegove žrtve za naše grijehe i naše podložnosti propisima i načelima njegove riječi.
Spasenje se ne događa samo molitvom.
Spasenje se događa kada vjerujemo u Isusa Krista i njegovu prolivenu krv za naše grijehe. Ovaj čin vjere pokreće promjenu koja počinje u srcu novog vjernika u Krista.
„A oni rekoše: `Uzvjeruj u Gospodina Isusa Krista, i spasit ćeš se – ti i dom tvoj!`“ Djela 16,31
Ali ako netko moli molitvu, a još nije uvjeren da je on ili ona grešnik, da je Isus Sin Božji i da je njegova krv konačno pomirenje za njihov grijeh, spasenje se još nije dogodilo.
I sve one dobre kršćanske stvari koje oni čine ili govore neće ničemu koristiti na sudnjem danu.
Ovo je moj zaključak.
Dakle, dok 1/3 svjetske populacije tvrdi da su kršćani, ja se pitam koliko će od tih 2,1 milijarde ljudi stvarno ući u raj.
A opet – nije Božja volja da živimo u cinizmu i skepticizmu.
Dakle, iako moramo zaključiti da postoje mnogi kršćani koji tek trebaju doživjeti istinsko iskustvo s Isusom Kristom, također moramo čuvati svoja srca od kritičkog stava.
Umjesto toga, molimo.
Molimo se da Bog probudi crkvu!
Molimo da se otvore oči onima koji su čuli istinu, a još je nisu prihvatili!
Molimo da u ovoj generaciji ustane ostatak koji će naviještati istinu Božje riječi sa snažnim uvjerenjem i odvažnošću!
