Već sam dva tjedna s Jošuom. Proučavam tog Božjeg slugu i učim od njega.
Vidim da je običan čovjek… ali i vrlo poseban – samo zato jer se odazvao Božjem pozivu!
Bog je njega izabrao za nasljednika Mojsija. Dao mu je poziv i dao mu je obećanje. To je Jošui bilo dovoljno da se odazove… bar za početak.
A Gospodin nas poznaje bolje nego što mi sami sebe poznajemo. I kada nas poziva na nešto, očekuje samo da se pouzdajemo u Njega i da se stalno oslanjamo na Njega. Da… ne očekuje da Ga zadivimo našim sposobnostima, našom samostalnošću… naprotiv, priželjkuje da ostanemo OVISNI O NJEMU!
Tako je i Jošuu pozvao da bude vođa Njegovog naroda, ali takav vođa koji će biti ovisan o jedinom istinskom Vođi, o samome Bogu! I nije bilo teško našem Bogu hrabriti Jošuu, i koliko god mu je puta trebalo reći »ne boj se«, rekao mu je! I koliko god ga je puta trebalo podsjetiti »ja sam s tobom«, podsjetio ga je!
I tako, dok smo zajedno čitale od 1. do 10. poglavlja zadnja dva tjedna, vidjele smo kako je Jošua doživljavao pobjede s Gospodom, ali i poraze bez Gospoda. Kada god je hodao u poslušnosti, u korak s Gospodinom, pa bio to ne znam kako jak protivnik (Jerihon), Jošua je izvojevao pobjedu. Isto tako, kad god bi izašao iz te poslušnosti i ovisnosti o Njemu, kad god bi skliznuo u samodostatnost i neovisnost, doživio bi poraz ma kako slab protivnik bio (Aj).
I mi imamo svakodnevno svoje bitke. Kako ih vodimo? Ili bolje rečeno, s kim ih vodimo? Oslanjamo li se na Onoga koji je obećao dati nam svaku pobjedu AKO OSTANEMO U NJEMU? Znamo li zadržati svoj pogled na Njemu i kada su najviši valovi? Ali i onda kada se čini sigurna dionica puta? I možda smo upravo tu najslabiji… kada se počnemo oslanjati na svoj vlastiti razum, osjećaje, intuiciju možda??? Kada nam mnogi izvanjski znakovi tako glasno govore, da jednostavno zaboravimo ipak pitati Gospodina za vodstvo…
I to je iskusio Jošua. Oslanjajući se na ono što vidi, na svoje shvaćanje i pretpostavke, nije tražio vodstvo Gospodina… i bio je prevaren.
»Tada uzeše ljudi nešto od živeža njihova, ali ne potražiše odluke Gospodnje.« (Jošua 9:14)
Potražiti odluku Gospodnju! Kako je to važno uvijek!
Možda moraš nešto odlučiti… I čini ti se da je sve jasno, vjeruješ onome što vidiš, čuješ, osjećaš… i ne pitaš Gospodina u vezi toga! Pazi! Ne bi li bilo puno bolje ipak se s Njim posavjetovati?
Imamo tako divnu privilegiju! Otac nam je dao od Svoga Duha! Duha mudrosti i savjeta! I zato, koristimo tu privilegiju uvijek – molimo da nas On vodi, pitajmo Ga u vezi važnih odluka uvijek… čak i onda kada nam se čini da »ne može biti drugačije«. Jer neprijatelj ne spava, čeka na zgodnu priliku da nas makne s pravog pravca, da nam podmjesti na bilo koji način… i zato – ne zaboravimo biti ovisni o našem Ocu uvijek… On to želi! Želi da Njega pitamo u vezi svega, da se oslanjamo na Njega i da Mu budemo poslušni – iskazujući mu tako ljubav! Pa nije li i za nas zemaljske roditelje to najveći iskaz ljubavi od naše djece?!
Budimo poput male djece koja uvijek drže tatu i mamu za ruku, a ne poput buntovnih tinejdžera.
»Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom.« (Matej 18:3-4)
A onda kada primimo odgovor, ne sumnjajmo, ne bojmo se, nego hrabro hodimo za Njim… tamo kamo nas šalje.
No, ipak, kako je Jošua doživio poraze i padove, doživjet ćemo na našem putu ponekad i mi, ali to nije kraj – znajmo da nam Otac uvijek govori: »Ustani!«
»Tada Gospod odgovori Jošui: “Ustani! Što ležiš na licu svojemu?”« (Jošua 7:10)
I tada, ako smo iskrenog i otvorenog srca pred Njim, čut ćemo što nam je činiti dalje… kao što je i Jošua čuo. Otac nebeski ne želi da ostanemo u porazu, On uvijek ima izlaz i dobar plan… ali dođimo pred Njega iskrenog i raskajanog srca, s očekivanjem…
I nikada nas neće razočarati, uvijek će pokazati put – put novih pobjeda i uspona.
