Nedavno sam čula jednu poruku koja je ostavila dubok trag na mom srcu.
Kakvu vjeru imaš? Je li to vjera za koju će reći možda i 90% Hrvata da je ima – vjera u Boga… pa da, vjerujem da postoji, vjerujem i da je Isus živio, možda čak i uskrsnuo, vjerujem da postoji raj, pakao… Takvu vjeru imaju mnogi. No, je li to vjera koja spašava? Ne, nije.
Vjera koja spašava je apsolutno pouzdanje u tog jedinog Boga, u Isusa Krista – pouzdanje u Njegov plan spasenja, a i u Njegov plan osobno za moj život. To je pouzdanje i potpuno prepuštanje Njemu u ruke. Vjera koja kaže – Ti si moj Bog i moj Gospodar, želim Ti sve prepustiti. Ne pouzdajem se ni u sebe, ni u bilo koga drugog, osim u Tebe. Ti si Onaj koji si me stvorio i koji ima svršen plan za mene. Želim samo da se Tvoja volja ispuni.
To je odnos Oca i djeteta. Dijete koje s potpunim povjerenjem stavlja svoju ruku u Očevu i od Njega sve očekuje – zaštitu, skrb, mudrost, ljubav… svaki blagoslov.
To je vjera koja spašava. To je Savez po Kristovoj krvi. On je sve učinio i jedino On je dostojan našeg obožavanja.
Jednom kada krenemo na taj Put s Njim, ostanimo vjerni! Ništa izvan Njegove volje nam ne treba. S Njim imamo sve.
Čitajući Hošeu, vidim ranjeno Očevo srce, iznevjerenu ljubav, razvrgnut savez…
Izraelci su, iako iskusivši Njegovu ljubav i vjernost, okrenuli svoja srca od Njega…
Slika je to Crkve, Njegovog naroda, koji skreće pogled s Križa. I u tom skretanju, pada u zamku klanjanja idolima. Čemu god dajemo naše pouzdanje, a da je izvan našeg Gospodina Isusa Krista, to je idol i to je zamka koja ruši naš odnos, naš savez s Gospodinom. Neprijatelj je zao, podmukao i lukav… učinit će da to skretanje s pravog Puta neće biti drastično, posljedice neće biti odmah vidljive, nego malo-pomalo, čovjek tone u svoju samodostatnost ili obožavanje nekog/nečeg drugog, a ne jedinog živog Boga.
Zakon sjetve i žetve uvijek vrijedi. Kako siješ, tako ćeš i žeti. Ali znamo da između sjetve i žetve postoji vremenski odmak. Svakako će se plodovi vidjeti nakon nekog vremena.
„Posijte sjeme pravednosti,
pa ćete požeti vjernu ljubav.
Svoja srca pripremite kao njivu,
pa čekajte dok ne dođe BOG
i izlije na vas pravdu kao kišu.
Ali vi ste orali i sijali zloću,
a sada žanjete nepravdu
i hranite se plodovima laži.
Pouzdali ste se u vlastitu snagu,
u silu mnoštva svojih ratnika.
Sad se metež rata širi među vama,
sve će vam utvrde biti razrušene.“
(Hošea 10:12-14)
I posebno sada, u ovo vrijeme koje nas je snašlo, kada ne zna čovjek kome više vjerovati, toliko je informacija i dezinformacija, sada je više nego ikad prije potrebno učvrstiti svoje korijenje u istini i ljubavi Očevoj!
Poznaješ li Oca onako kako On želi da Ga poznaješ? Pouzdaješ li se u Njega onako kako On to želi? Vjeruješ li Mu u svemu i za sve…?
Oče naš nebeski, oprosti nam za svako „puštanje Tvoje ruke“, kada smo možda kao mala, nezrela djeca pokušavali u svojoj snazi rješavati životne situacije u kojima smo se zatekli. Oprosti nam za svaku nevjernost i za svako skretanje pogleda s Tvoga križa… Neka nas Duh Tvoj presvjedoči gdje je potrebno istinsko pokajanje u našim srcima i neka On pripremi naša srca, da budu ponovno meka i podatna za Tvoje sjeme –daj da zaista primimo Tvoju kišu milosti i opraštanja. Neka sve lažne utvrde i lažni žrtvenici budu porušeni u našim životima. Neka Tvoje prijestolje ponovno zasja usred Tvoga naroda!
