Ovaj tjedan razmišljam kakve je napade Isus imao na Njegov identitet – „ … ako si zaista Sin Božji… ako si zaista Mesija… „ – na početku svoje službe, dok je bio u pustinji i na kraju, na križu…
Nemamo li i mi slične napade? „Ako sam zaista dijete Božje… kako ovo… zašto ovo… ?!“
Danas nas želim sve skupa ohrabriti – NIKADA NE SUMNJAJMO U ONO ŠTO SMO U KRISTU I PO KRISTU! Bez obzira kroz kakve probleme, patnje, kušnje, napade prolazimo, GOSPODIN JE TU I ON NAS JE ZAZVAO IMENOM – MI SMO NJEGOVI!!!
Cijelo svoje biće želim predati u Njegove ruke – i tijelo, i dušu, i duh – s pouzdanjem da mi neće dati kušnju veću od one koju mogu s Njim podnijeti.
Razmišljam kako su Isusa izrugivali, provocirali, ismijavali, pljuvali, omalovažavali, vrijeđali na sve moguće načine… a On je ostao strpljiv… i dalje LJUBIO! Nepojmljivo za bilo čiji ljudski način razmišljanja! No, kada je do došao do samoga kraja, kada je predao svoj duh u ruke Oca i izdahnuo, prisutni se bili osvjedočeni – OVO JE ZAISTA BIO SIN BOŽJI! „Udarajući se u prsa“, oči su im se otvorile i spoznali su istinu… U Luki piše da je i stotnik, koji je stajao u blizini, počeo slaviti Boga, govoreći; „Ovo je bio pravednik!“.
Pitam se, mogu li ljudi kada nas vide u patnji, zbog načina na koji reagiramo na patnju, dati slavu Bogu? A patnje su zaista različite – tjelesne, duševne, duhovne… Moja je patnja prošli tjedan bila bol zuba – obična tjelesna patnja, iz današnje perspektive niti ne izgleda kao neka velika patnja… ali ipak, sjećam se da je prošli tjedan izgledala kao ogromna patnja … i bila je tada, za mene… No, žao mi je što u tim trenutcima najžešće boli, nisam bila uopće strpljiva i nije uopće bilo lako ostalima biti u mojoj blizini. I baš dok me zub bolio tako da sam „sve zvijezde mogla vidjeti“, moj je petogodišnji sin „odlučio“ još malo sve „začiniti“ svojom sebičnošću i neposlušnošću. I tada, na vidjelo je izašla moja nestrpljivost u patnji – razljutila sam se na njega i viknula: „Pa zar ne vidiš da jedva stojim na nogama?! Kako možeš biti takav?“ Njegove su se oči ispunile suzama, usnica je zadrhtala i za trenutak ga je preplavila erupcija tuge i povrijeđenosti. I što sam tada imala? Užasnu bol zuba, povrijeđeno dijete i krivnju u srcu… Da, željela bih više sličiti Isusu i dok sam u patnji… to je moja čežnja, ali znam da nije u mojoj moći… u mojoj je moći samo dolaziti iznova i iznova do Njegovog križa i primati Njegovu milost, vapeći Mu da me iznova preoblikuje, u novog stvora, tako da Njegovom snagom u sebi mogu živjeti tako da Mu donosim slavu – slavu Njegovom Imenu, a ne sebi! I da oni koji su oko mene tada mogu vidjeti Njega i Njegovu slavu!
Hoće li kroz našu patnju, bilo kakvu, ljudi oko nas također biti povrijeđeni ili će biti blagoslovljeni i dati Bogu slavu? Hoće li naša reakcija na osobnu patnju i muku potaknuti druge na traženje Božje pravednosti i svetosti, potaknuti ih na pokajanje, na slavljenje Gospodina… ?
A znate li zašto je moguće da odgovor na ta pitanja bude potvrdan? ZATO ŠTO JE ISUS U NAMA NASTANIO SVOGA DUHA – A U SNAZI NJEGOVA DUHA TO JE MOGUĆE! Na nama je da se svakodnevno hranimo Njegovom Riječi, odričemo se svog starog čovjeka, dolazeći do križa Kristovog, „oblačimo se“ u novog, primamo Njegovu milost i oproštenje, ispunjavamo se Njegovim Duhom i hrabro idemo dalje uskim putem!
A moja molitva za sve nas je da „ne malakšemo. Naprotiv, ako se naš izvanji čovjek i raspada, nutarnji se iz dana u dan obnavlja. Ta ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave jer nama nije do vidljivog nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo – vječno.“ (2 Kor 4, 16-18)
Živite stvarnost Uskrsa,
Marina
