Mogao je čuti mnoštvo kako viče „Raspni, raspni Ga!“
Mogao je čuti mržnju u njihovim glasovima,
Ovi su bili njegov izabrani narod.
Volio ih je,
A oni su ga htjeli razapeti.
Bio je bičevan, krvario je i bio slab.
Njegovo srce je bilo slomljeno,
Ali On je i dalje hodao.
Mogao je vidjeti mnoštvo
dok je izlazio iz palače.
Dobro je poznavao svako od tih lica.
On ih je stvorio.
Poznavao je svaki smiješak, smijeh, i prolivenu suzu,
Ali ta lica su bila izobličena od bijesa i ljutnje.
Njegovo srce je bilo slomljeno,
Ali On je i dalje hodao.
Je li bio uplašen?
Ti i ja bismo bili.
Njegova mu je ljudskost odredila da bude.
Osjećao se sam.
Njegovi učenici su Ga ostavili, odrekli Ga se,
čak Ga i izdali.
Promatrao je mnoštvo tražeći lice puno ljubavi,
a takvih je vidio jako malo.
Onda je okrenuo svoj pogled prema
jedinom koji je značio.
I znao je da nikada neće biti sam.
Pogledao je nazad u mnoštvo,
u ljude koji su Ga pljuvali,
bacali na Njega kamenje i rugali Mu se
I znao je da zbog Njega,
oni nikada neće biti sami.
I tako za njih, On je hodao.
Zvukovi čekića koji je udarao po klinovima
odzvanjali su kroz mnoštvo.
Zvukovi Njegovih vapaja odzvanjali su čak i glasnije.
Klicanje mnoštva,
dok su Njegove ruke i noge pribijali na križ,
pojačavalo se svakim udarcem.
Najglasniji od svih je još uvijek bio tihi glas
unutar Njegovog srca koji je šaputao
„Ja sam s Tobom, sine moj!“
I Božje srce se slomilo.
Dopustio je svom Sinu da hoda.
Isus je mogao zatražiti od Boga da prekine Njegovu patnju,
ali umjesto toga tražio je od Boga da oprosti.
Ne da oprosti Njemu,
nego da oprosti onima
koji su ga progonili
dok je visio na tom križu
umirući nezamislivom smrću.
Ogledao se i vidio,
ne samo lica u tom mnoštvu,
nego također lice svake osobe koja će tek biti,
i Njegovo srce se ispunilo ljubavlju.
Dok je Njegovo tijelo umiralo,
Njegovo srce je bilo živo.
Živo bezgraničnom, bezuvjetnom ljubavi
koju osjeća za svakoga od nas.
I zato je On hodao.
(nepoznati autor)
