Zato, ljubljeni moji, klonite se idolopoklonstva! Ne možete piti kalež Gospodnji i kalež vražji. Ne možete biti dionici stola Gospodnjeg i stola vražjega. Ili da na zavist i srdžbu izazivamo Gospodina? Zar smo jači od njega?
1 Korinćanima. 10:14, 21-22
Kad je Pavao izgovorio ove riječi ljudima u Korintu, podsjećao ih je na stvari koje već znaju ali je postojala opasnost zaborava.
Ne znam za vas, ali čini se da su mnogi kršćani pogođeni duhovnim zaboravom. Ja zasigurno jesam! Čini se da kad se dogode otegotne okolnosti u životu, javlja se određena vrsta amnezije zbog koje zaboravljam dobrotu Božju i mnoge njegove druge atribute. No to se ne događa samo kad stvari idu teže. Neki su iskusili duhovnu amneziju i kad stvari idu dobrim putem. Boga je lako pogurnuti u stranu i zaboraviti kad je život lagodan. U takvim okolnostima imamo osjećaj kao da ga ne trebamo.
Tako je prošlo nekih 30 godina od smrti Isusa i već je crkva u Korintu bila u opasnosti zaboravljanja važnih istina. Jedna od tih istina bila je zlo idolatrije i opasnost njihove sebičnosti i nevažnosti obdržavanja Gospodnje večeri.
Pavao je govorio korintskoj crkvi s puno zanosa. Duboko mu je bilo stalo do njih i njihove dobrobiti, znao je gdje ih mora koriti: trebaju odbaciti lažne bogove i demonstrirati ljubav i svetost kod sudjelovanja i slavljenja Gospodnje večeri. I mi same znamo pasti u iste opasnosti kao što se to zbilo s ovom crkvom. Evo nekoliko stvari koje treba pamtiti.
Posljednja večera koju je Isus imao sa svojim prijateljima prije uhićenja bila je ujedno i pashalna večera. To je bila večera gdje su se Židovi morali sjećati njihova čudesnog izbavljenja iz Egipta. No Pasha ih je također upućivala na nešto veće, na spasitelja koji će doći i spasiti ih iz sile grijeha i pakla.
Kad je Isus blagovao pashalnu večeru s učenicima došlo je vrijeme kad više nije bilo potrebno gledati na Svećenika i krvnu žrtvu životinja za otkup grijeha već na njega – velikog svećenika koji zauzima njihova mjesta i nudi svoje tijelo kao konačnu žrtvu i time premošćuje veliku provaliju između Boga i čovjeka.
Jer je žrtvovano naše pashalno janje – Krist.
1 Korinćanima. 5:7
1 Korinćanima. 5:7
Spasenje iz Egipta doista je bilo zadivljujuće, no stiglo je vrijeme kad je bilo potrebno prisjećati se nečeg puno većeg – boljeg izbavljenja i boljeg Izbavitelja. Ovaj Izbavitelj je bio nesebičan i čist, svet i pun ljubavi, potpuno bez grijeha s kojim u usporedbi i Mojsije pada. A on je donio izbavljenje koje je vječno i izmijeniti će hladna srca od kamena u živa srca od krvi i mesa koja kucaju za njega.
Poput Korinćana često smo u opasnosti zaboravljanja vrijednosti i prioriteta Gospodnje večere. Umjesto da budemo sveti, ponizni, radosni, sjećamo se i vjerujemo u Isusa dok slavimo zajedno naše izbavljenje, mi razmišljamo o tome kao o nekoj maloj i nevažnoj stvari. Ne pripremamo se prije uzimanje večere. Često dolazimo bez pokajanja ili dovoljnog razmišljanja o milosti Božjoj u smrti Isusa. Ponašamo se prema tome kao prema običnom ritualu umjesto kao prema daru Gospodnjem koji ima namjeru učvršćivanja vjere i proizvesti dublje zajedništvo između Boga i njegovih ljudi te između njegovih sljedbenika.
Stoga, nemojmo zaboravljati. Borimo se protiv amnezije koja se prikrada u naša srca vraćajući se u središnji događaj u povijesti svijeta i najvažnijem djelu kojeg je Bog napravio.
Vrijeme je za prisjećanje Isusove smrti.
Gledajući na Isusa,
Jen
