Svakog proljeća doživljavamo novost života – zrak kao da postaje čišći, svjež, namirisan… nebo plavlje, sunce toplije… a priroda se budi.
Volim proljeće! I divim se svake godine našem Stvoritelju i Ocu! Ljepote fizičkog proljeća vidljive su svakom ljudskom oku. A to fizičko proljeće uvijek me nekako vodi do razmišljanja i o duhovnom proljeću – početku sasvim novog života u nekom čovjeku.
I tako, dok se priroda budi novim životom, obilježavamo i najveći blagdan kršćana – Uskrs!
Volim obilježavati na poseban način dane koji imaju posebno značenje i smisao, a svakako je to Uskrs.
Uksrs je za mene slika svega onoga čemu se nadam, u što duboko vjerujem i čemu se veselim! Pa to je zaista pobjeda života nad smrću! I to ne bilo kakvog života nego Kristovog života, vječnog života, života koji je jedini imao snagu u sebi za pobjedu nad našim najgorim neprijateljem – smrću.
I to je ono što naš duh može doživjeti, iskusiti… naravno, ne samo u ovo doba godine, ne samo na Uskrs… Njegova je milost svakoga dana tu… poziva svakog čovjeka da zakorači u taj novi život, vječni život koji samo Krist uskrsli daje! I tek tada imamo zašto SLAVITI USKRS!
Ako je naš duh oživljen, prožet Kristovim Duhom, ako smo primili od Njega taj vječni život, onda smo već sada prešli iz smrti u život – iz kraljevstva tame i smrti, u kraljevstvo svjetla – kraljevstvo Božjeg Sina!
Može li postojati bolji razlog za slavlje?
Ali kako se postaje baštinik tog vječnog života, kojeg imamo po Isusu Kristu? Zasigurno ne rođenjem u kršćanskoj obitelji, niti slijeđenjem tradicije kršćanstva, niti ispunjavanjem običaja za Uskrs, niti pripadnošću nekoj određenoj kršćanskoj denominaciji…
Isus je put, istina i život! Isus su i jedina vrata u vječni život. Samo dolaženjem osobno do Njegovog križa i padanjem na koljena pred Njim u potpunoj vlastitoj nemoći, istinskim dubokim pokajanjem i spoznajom da Njega trebamo više od svega, zapravo umiranjem svojem »ja«, oživljavamo po Njegovoj milosti i ljubavi, po Njegovom oproštenju, otkupljenju i ulaženjem u Njegov život… i tada ne živimo više mi nego živi On u nama, a mi smo dionici Njegovog života!
Dakle, bez smrti nema ni pobjede nad smrću. Uviđamo li da smo sami po sebi mrtvi i da nema ništa što bi nas diglo u život, osim Njegovog života koji ulazi u nas tek kada istinski zavapimo da nas oživi…? Dokle god idemo za teorijom naše ljudske dobrote, dobrih djela, samopozdanja (znate ono; »vjeruj u sebe… «), ne možemo priznati da nema ništa u nama što nas može osloboditi lanaca smrti, da jedino Krist ima ključeve života… dokle god ne zavapimo za Njegovim otkupljenjem, priznajući Njegovu potpunu vlast nad nama i stavljajući svoje pouzdanje i vjeru samo u Njega, dotle ostajemo sputani i beživotni, bez vječnoga života u nama…
Znaš li već danas – jesi li ušla/ušao kroz jedina Vrata u život, jesi li na jedinom Putu za život, slijediš li jedinu istinu i imaš li taj vječni život uskrslog Krista u sebi?
To su najvažnija pitanja naših života i zaslužuju da im posvetimo svu našu pažnju … i dok se ovih dana približavamo blagdanu Uskrsa, kao i svakog drugog dana naših života.
Razgovarajmo o tim pitanjima i s našim obiteljima, našom djecom, dok sjedimo okupljeni oko blagdanskog stola. I nije toliko važno što će tada biti na stolu nego što je u našim srcima…
»Štoviše, sve je bezvrijedno u usporedbi s onim najdragocjenijim: spoznajom Isusa Krista, mojega Gospodina. Sve sam drugo odbacio i sve smatram smećem da bih zadobio Krista i postao jedno s njime. Ne pouzdajem se više u vlastitu pravednost ni u ispunjavanje Zakona, već se pouzdajem u Krista da me spasi. Jer Bog nas pred sobom opravdava našom vjerom u Krista. Svega sam se odrekao—da zaista mogu spoznati Krista i iskusiti moćnu silu koja ga je uskrsnula, naučiti što znači trpjeti s njim i dijeliti njegovu smrt ne bih li doživio uskrsnuće od mrtvih! Ne kažem da sam već sve to postignuo ili da sam već postao savršenim, nego prežem da to dosegnem jer je Krist dosegnuo mene. Ne smatram, braćo, da sam već postao kakvim trebam biti, nego da sam se sav dao na to da zaboravim ono što je iza mene i da hitim prema onomu što me čeka. Trudim se istrčati utrku do cilja i primiti nagradu kojoj nas je Bog, kroz Krista Isusa, pozvao u nebo.“
(Filipljanima 3:8-14)
