Činjenica je da čitav svoj kršćanski život živimo u raznim napadima, borbama, iskušenjima.
Mi imamo neprijatelja dokle god smo u tijelu. Iako je naše stremljenje ŽIVOT PO DUHU, ali baš zato jer smo još uvijek u tijelu, imamo neprestanu borbu. Pozvani smo usmrćivati djela tijela – odnosno, pozvani smo boriti se!
Baš kao što je izraelski narod stalno bio u opasnosti od okolnih neprijateljskih naroda, i mi smo u stalnoj opasnosti. I baš kao što je izraelski narod bio siguran dokle god je Gospodin bio njihov pravi Kralj, tako smi i mi sigurni dokle god je Krist pravi Kralj naših života.
»I Gospod posla Jerubaala i Bedana i Jiftaha i Samuela te vas izbavi iz ruku vaših neprijatelja unaokolo; i živjeli ste spokojno.“ (1 Samuelova 12: 11)
No, čim počnemo nešto drugo ili nekog drugog stavljati ispred Gospodina, na prijestolje naših života, mi tada jednostavno skidamo zaštitu sa samih sebe i bivamo izloženi našim neprijateljima, osuđujemo sami sebe na poraz.
Naša jedina sigurnost je u Gospodinu i dok su svi naši izvori u Njemu, sigurni smo…
„Ali kad vidjeste Nahaša, kralja sinova Amonovih, kako ide na vas, rekoste mi: ‘Ne, nego nek kralj kraljuje nad nama!’, premda je Gospod, Bog vaš, vaš kralj. Stoga, evo vam sad kralja kojega ste izabrali i kojega ste iskali. I gle, Gospod je postavio kralja nad vama.“ (1 Samuelova 12:12-13)
Kada počnemo stavljati naše pouzdanje u bilo što drugo, mi se otvaramo za poraz.
I vidimo ovaj tjedan opet milost našeg Boga, vidimo Njegovu neobjašnjivu i silnu ljubav za Njegov narod. Iako su u svojoj sljepoći i tvrdoglavosti zahtijevali kralja, kakvog imaju i ostali narodi, Bog im ga daje i opet ostavlja otvoren put milosti… „Ako se budete bojali Gospoda te mu služili i slušali glas njegov, i ako se ne budete opirali zapovijedi Gospodnjoj, onda ćete i vi i kralj koji kraljuje nad vama ići za Gospodom, Bogom svojim.“ (1 Samuelova 12:14)
IĆI ZA GOSPODOM, BOGOM SVOJIM! To bi trebao biti naš jedini cilj! Ići tamo kamo On vodi… Ići za Njim! A ovdje imamo i način kako to učiniti – bojati se Njega strahom Božjim, služiti Mu slušajući glas Njegov i ne opirati se zapovjedima Njegovim!
Možda zvuči jednostavno, ali ako smo iskreni prema samima sebi, znamo da nije baš jednostavno… Zašto?
Zato jer imamo unutarnje neprijatelje, protiv kojih se najteže boriti – PONOS I NEVJERA.
Sliku tih unutarnjih neprijatelja možemo dobro vidjeti u kralju Šaulu.
Šaul je dobro započeo, Bog je djelovao kroz njega i dao izbavljenje izraelskom narodu… ali vrlo brzo Šaul pada pod ponosom i nevjerom.
„Tada Šaul zatrubi u rog po svoj zemlji govoreći: »Neka Hebreji čuju!« I sav je Izrael čuo kako se govori da je Šaul udario na filistejsku posadu te da se Izrael omrazio Filistejcima. Stoga se puk skupi oko Šaula u Gilgalu.“ (1 Samuelova 13:3-4)
Nakon početnih pobjeda, Šaulovo srce polako pada u ponos i to je početak njegovog pada i odlaženja iz Božje volje. Kasnije se nastavlja njegovom nesigurnošću, strahom, nevjerom, prezimanjem stvari u svoje ruke – nepoštivanjem Božjih zapovijedi i Njegove volje.
Nije li to i smjer naših stranputica i padova?
Kad god se osjetimo dovoljno jaki, počinjemo padati u ponos… a ponos nas samo vodi do nesigurnosti i slabosti, do nevjere našem Bogu, do pada!
„Nato Jonatan reče: »Moj otac svaljuje nesreću na zemlju… „ (1 Samuelova 14:29)
Kad god se to dogodi, neka naš odgovor bude čim prije raskajano srce – srce koje vapi za oprostom Gospodnjim i za obnovom odnosa s Njim. On u svojoj vjernosti nikada ne odustaje od nas… dokle god je srce mekano i spremno pokajati se – i tada pobjeđujemo upravo najveće unutarnje neprijatelje, i tada više nema zapreke za djelovanje našeg svemogućeg Gospodina!
Nažalost, Šaul nije slijedio taj put i vidjet ćemo kamo će zbog toga stići.
