“Iz groba se dignuo!”
Zatvorila sam oči dok sam glasno izgovarala riječi, a u glavi sam potpuno jasno čula nemelodiozan glas moje majke, kao da sjedi pored mene. Sve one uskrsne nedjelje dok sam odrastala, ona bi sjedeći pored mene glasno uzvikivala iste te riječi. Jedva da je mogla sjediti mirno jer ona je vjerovala i živjela s nadom tih riječi svaki dan. Svake godine, baš kao i godinu prije toga, zgrabila bi moju ruku i podigla je više nego što je meni bilo ugodno te sa svakom notom ona bi podizala naše ruke u u zrak, slaveći cijelim svojim srcem.
Glasno i nemelodiozno…
Sada moj jadni sin sjedi pored mene i vjerovatno se moli da ga nitko od prijatelja ne vidi. Uskrsna je nedjelja i ja se jednostavno ne mogu suzdržati.
Ali onda je došao ponedjeljak. Život je postao težak. Kruna od trnja, križ, čavli… sve je nekako postalo maglovito i moja se vjera opet našla pred iskušenjem. To je opaki krug -neprestana borba – to je mjesto gdje se moja vjera i ovaj svijet susreću.
Žudim za cjelovitom vjerom, poput dječje. Znam jednu djevojčicu koja se otvoreno i hrabro moli. Možda ima samo pet godina, ali ne biste vjerovali kako odvažno traži Božju moć da se očituje. Glas joj je odlučan i nema sumnje u njenim mislima da je Bog i više nego sposoban riješiti ono sto mu je u molitvi prinijela. A ja? Ja uzvikujem slavu Njegovoj pobjedi nad grijehom i smrću na uskrsno jutro, a samo sat vremena kasnije sumnjam u Njegov plan za sada i ovdje.
Nahranio je pet tisuća. Hodao je po vodi. Ipak, već sljedećeg dana, gomila ga je pratila do druge strane jezera i imala drskosti reći: “Kakav ćeš znak učiniti da možemo vidjeti i vjerovati?”
Tada Isus izjavljuje: “Ja sam kruh života. Tko god priđe k meni, neće nikada ogladnjeti,i tko god vjeruje u me, neće nikada ožednjeti. Ali rekoh vam: Gledali ste me i ne vjerujete.” (Ivan 6:35-36)
Vidjeli ste me, no ipak ne vjerujete
A onda je došao križ, gdje je On preuzeo na sebe grijehe cijeloga svijeta. Kazna koja je trebala biti moja. Onda je došlo spasenje. Pobjeda o kojoj tako gorljivo pjevah u nedeljno jutro. A onda se moja pažnja prebrzo preusmjerila i riječi one gomile lako bi mogle biti i moje: ”Što ćeš učiniti da mogu vidjeti i vjerovati?” Opet dolazi ponedjeljak. I opet ga izazivam da mi se dokaže.
Kao da križ nije bio dovoljan.
Zato prije negoli dođu ti dani i tjedni koji će zamagliti moj pogled na križ, moram zastati i podsjetiti se: Križ ne daje samo nadu za vječnost. Križ takodjer daje moć za sada i ovdje.
U podnožju križa izvire savršena ljubav.
U podnožju križa oproštenje je dostupno u izobilju.
U podnožju križa milost se velikodušno dijeli
U podnožju križa slabi postaju jaki
U podnožju križa smrt je pobjeđena
U podnožju križa nalazi se vječiti mir
U podnožju križa je sloboda i život vječni
U podnožju križa mogu odložiti svoje sada i ovdje, znajući da mogu vjerovati Onome koji je već učinio sve za mene.
Pokušala sam živjeti oslanjajući se na vlastite snage. Oh, zaista sam pokušala. I čak i ako prikupim svaku mrvu energije koja mi je ostala dosad, već znam da me to neće odvesti nikamo. I bezvrijedno je ako svaki dan ne započnem i svaki trenutak ne živim – u podnožju križa.
Danas i svakoga dana imam izbor. Moj odgovor je važan. Isuse, ja Ti vjerujem sada i danas. Povedi me natrag u podnožje križa.
“… koliko je u nama koji vjerujemo izvanredno velika njegova snaga,koja odgovara djelotvornosti silne moći njegove, što je pokaza u Kristu, uskrisujući ga od mrtvih …“
~ Efežanima 1:19-20
**Razgovarajmo: što je to što te sprečava da povjeriš Bogu svoje “sada i ovdje”?
Do Njegovih nogu,
